Veliki petak s Kristom na putu

 
 
 

 Živjele su u narodu ove župe predaje otaca da se Križni put molio u procesiji kroz cijelu župu. Takvu tradiciju franjevci su donijeli sa sobom došavši na ove ispaćene hrvatske prostore. A puk je prihvatio svom dušom i svi srcem predaju i prenosio je na svoje sinove i unuke.

 U susjednoj Dalmaciji gdje se vjera mogla na glas izgovarati, predaja je omogućila da se križni put moli u gotovo svakom mjestu. Požarevački mir je ovu drevnu župu Goričko-Sovićku 1718. odvojio od matice starohrvatske Imote i pripojio turskoj nemilosrdnosti. Ostali su križni putovi u Imoti, a sv. Stipan je sa svojim pukom tek u pričama čuvao svete predaje i čekao vremena kad će ih punim glasom iskazati te ponovno vjerni puk oko njih skupiti.

I čekao je sv. Stipan, s njima je budno bdio i narod ovih teških prostora i vremena. I dočekao je da na glas može reći: Imali smo svoj običaj, da na Veliki petak popodne ne radimo, da se svi sakupimo oko Krista raspetoga i s njim zajedno da propatimo barem mišlju i srcem hodeći kalvarijom vlastitoga života koja nimalo ljepše ne izgleda od Kristove.

 I zaista, sve je stalo. Veliki je petak 1999. godine. Autobusom smo se prevezli do Bobanove Drage, do sv. Ilije Proroka, do zvonika-kapelice i zvona kojeg je Svetac blagoslovio i njime brani od tuče ove plodonosne oranice. U 15 sati, kad je Krist na križu izdisao, krenuli smo predvođeni svojim fratrima fra Antom Marićem i fra Vinkom Mikulićem.

 

Fra Vinko je izmolio uvodnu molitvu i nakanu:

 

“Evo ćemo ovim putom svojih starih pjevajući Gospin plač i prisjećajući se muke koju si, Kriste, imao na križnom putu, moliti za sve naše nestale na mnogim križnim putima ove teške i krvave hrvatske i katoličke povijesti ove naše drage i harne župe. Molit ćemo za sav puk vjerni, za sve njegove vjerne i mučeničke fratre, molit za sve nas danas, za našu Hrvatsku i našu Herceg-Bosnu, da po križu i krvavom putu svojih najboljih sinova pristignemo Uskrsu slobode i blagostanja, duševnog mira i zadovoljstva.“

 

Išao je križ ispred sviju. Uvijek je ovaj narod puštao križ ispred sebe da ga vodi. Ali mu nije dopustio ići samu, uvijek je tu bio Šimun Cirenac koji je prigrlio križ Kristov i s njegovim dio svega. A Krist je sve to cijenio i takve hrabre ljude pozivao rado k sebi u goste. Četrnaest mladića, Šimuna Cirenaca noslio je s Kristom njegov i svoj križ. Na svojim ramenima, zagrlivši ga svojim rukama. Sve su to momci iz Bobanove Drage, Pejića, Šimića, Crnogorac, Prlića, Vlašića, Lukovca, Boguta, Grizelja i Gorice. Nitko nije posustao, jer svi oni vole Krista i njegov križ.

 

A djevojke su ove prelijepe župe molile postaje. Svaka svim srcem, jer su molitve bile vapaji Kristu Patniku za sve nas ispaćene. Četrnaest djevojaka , kao četrnaest jabuka, lijepih, podarile su Kristovu križu svu svoju ljepotu, a za uzvrat se Krist smilovao.

 

Cijela je župa na nogama, na križnom putu. Nije to masa koja viče čas Hosana, čas raspni ga, nego je to vjerni puk, kojega sveti Stipan na buri i kiši izbrusi. To je puk koji vapi ka svome Spasitelju raširenih ruku: Smiluj se nama, Gospodine! I iz Gruda, župe patnice što joj ni korizma nije otvorila svoje krilo, iako je navikla kako je patiti, dođoše momci, djevojke, obitelji. I iz Drinovaca pristigoše mnogi i iz Ružića i sa svih strana. Da se vidi, da su sva ova mjesta i svi ovi ljudi bili jedno, dijelili isti usud povijesti koja ih nije štedjela. Bilo je tu mnoštvo vjernog puka Božjega, Isusova. Kažu oko sedam tisuća ( 7 000 ) duša.

Ali nama brojke nisu važne. Bitan nam je kristov križ i naša kršćanska hrvatska tradicija. Nak se vrati u sve župe. Neka se ne stidimo ispred sebe i na svojim ramenima nositi Raspetog Spasitelja, Svetog, Jakog i Besmrtnog.

 

Molitva puta križa od 1999. do danas postade tradicija u župi sv. Stipana Prvomučenika iz Gorice i Sovića.

 

Budimo s Kristom na putu do svoje vječnosti i ove godine.

Gorica, 10. travnja 2006.

Mario Bušić