Nova župna crkva sv. Stjepana u Gorici

Prošlo je preko trideset godina otkako je sagrađena Nova crkva u Gorici. Njezini graditelji, kojih se ova župa s ponosom sjeća, poko­jni fra Veselko Sesar i fra Nedjeljko Martinović, podigli su s goričkim i sovićkim pukom onodobno lijepu modernu crkvu. Crkva je izgrađena između 1968. i 1970.

U kategoriji fotografije možete vidjeti kako  se gradila ova crkva i župni ured!

 

Nova crkva prije i danas (06. 06. 2010.) nakon uređenja

Prošlo je preko trideset godina otkako je sagrađena Nova crkva u Gorici. Njezini graditelji, kojih se ova župa s ponosom sjeća, poko­jni fra Veselko Sesar i fra Nedjeljko Martinović, podigli su s goričkim i sovićkim pukom onodobno lijepu modernu crkvu. Crkva je izgrađena između 1968. i 1970. Premda moderna, ona je klasični dijagonalni prostor, u obliku trobrodne bazilike. Promatrajući njezinu unutrašnjost s liturgijskog stanovišta možemo kazati da je stvoren molitveni prostor u kojem se, u svoj poniznosti pred Bogom, svaki vjernik može osjetiti pozvanim na molitvu. Središnja je lađa šira i odvojena stubovima od sporednih lađa koje u polukružnom obliku djeluju kao sklopljene ruke i time još više podržavaju srednju lađu.

Oltarski prostor je uzdignut četirima stubama tako da je vidljiv svima u crkvi. Na zidu je, u blagoj polulučnoj apsidi, 1993., za vrijeme fra Vinka Mikulića i fra Ante Marića, izrađena oltarna slika u maniri freske tehnikom acrylic. Ta je tehnika otporna na vlagu, a podnosi i veliku temperaturnu razliku od -15 do +95 stupnjeva Celsiusa.

Naziv je slike Kamenovanje svetog Stjepana i patnja hrvatskog naroda. Vizija slikara je jasna. On ne vidi dualizam, borbu dobra i zla, nego u trenutku kad četiri apokaliptične osobe podižu kamenje da ga bace na sv. Stjepana same postaju ukočeni kameni stupovi smrti. U središnju temu spada i Savlovo obraćeničko rušenje s konja pred Damaskom: Savle, Savle, zašto me progoniš?! Taj je središnji dio slike predočen u frontalnoj perspektivi, a isprepleten je serpentinom na kojoj pati i strada hrvatski narod kroz svoju mučeničku povijest. Tu je borba s Turcima koja  je obilježila najveće i najteže razdoblje povijesti naših prostranstava. Ivan Meštrović je dobio zadaću isklesati spomen-znak povijesti Hrvata i u kamenuje ovjekovječio svoju Majku, šutljivi i samoprijegorni simbol povijesti. Bleiburg, križni put, Domovinski rat sa svim svojim strahotama pričaju nam bolnu, a istodobno slavnu priču u likovima fratara naše župe koje su pobili komunisti nakon 2. svjetskog rata – fra Križan Galić, fra Melhior Prlić. Nisu zaboravljene ni civilne žrtve koje uosobljuju vitez Rafael-Ranko Boban, Cvitan Galić, te ubijeni Bruno Bušić. A.B.Šimić i Stanislav Šimić dio su naše kulturne povijesti, da ne bismo koracali maleni ispod zvijezda. I pjevalo se kad se umiralo – gangaši su znak prkosa i nepokorenosti puka, a kolona koja putuje i završava u nebu nalikuje vukovarskom egzodusu i tolikim kolonama kojima su Hrvati koracali svojom poviješću. Lijevo u gornjem kutu slike predstavljen je stari hrvatski običaj svatova na konjima, a u desnom gornjem kutu su sakralni objekti naše župe s oračem koji radeći ne gubi nadu u život na škrtoj zemlji.

 

Oltar je izrađen iz bračkog sivca uzdižu se vapijuće ruke (43) i preko križa koji dominira na slici povezuju se s Božjim rukama koje primaju svu patnju i vapaje. Ambon je predočen stigmatiziranom rukom sv. Franje Asiškog, a tabernakul probodenom Kristovom rukom koja poziva ljude na sv. pričest. Ambon i tabernakul zajedno čine franjevački grb. Vrata tabernakula svojim vječnim svjetlom osvjetljuju vitraj koji prikazuje Isusa na Posljednjoj večeri.

U nišama s lijeve i desne strane na južnom dijelu crkve uz ulazna vrata izrađeni su mozaici sv. Nikolu Tavelića (1340. -1391.) prvog hrvatskog sveca i sv. Stjepana Prvomučenika. Mozaik je izrađen od sitnih granitnih kamenčića.

Sv. Stjepan je pred­stavljen klečeći s ruka­ma uzdignutim prema nebu. U crvenoj je halji­ni, koja simbolizira mučeništvo. Njegovo je lice ozareno sjajem otvo­renih nebesa. Mučitelji se tek vide jer ih nebe­sko potiskuje u drugi plan. Sv. Nikola je predo­čen u plamenu s križem u desnoj ruci, simbolom mučeništva, a u lijevoj ruci drži Sveto Pismo, simbol propovjedničke i svjedočke uloge. Okoliš i nebo su tipični herce­govački krajolik.
Tehnika mozaika nije slučajna, jer se nova crkva nalazi podno ilirskog i rimskog grada, brda Pita te starohrvatske gradine koji u svom municipiju do danas čuvaju mnogo ulomaka rimskih mozaika.
U crkvi su tri kipa: sv. Stjepana, Blažene Djevice Marije i sv. Ante. Prva dva su osobito vrijedni, a posebno onaj Blažene Djevice Marije. Oba su drvena i izrađeni su u Tirolu, u Austriji. Sva su tri kipa iz stare crkve prenešeni u novu.

I fratri nakon njih su uradili svoj dio posla na uljepšavanju ove građevine. Naravno, kao i sve materijalno i ona je dotrajala pa joj je bila potrebna temeljita obnova. Fra Ante Ivanković, župnik, zajedno sa svojim pomoćnikom fra Slavkom Antunovićem, započeo je obnovu Nove župne crkve sv. Stjepana Prvomučenika. Kako je po pravilu, crkva se počela obnavljati od vrha prema dnu. Već po Ilindanu počela se stavljati skela i intenzivno se spremalo za obnovu. Tako je skinut pokrovni lesonit s krova zapadne lađe te je zamijenjen crijepom, kupom kanalicom. Nakon toga se krenulo prema vrhu, na zvonik. Itekako se trebalo potruditi postaviti skelu na zvonik, jer je zaista visok. No vješti majstori, uspjeli su, te su odmah skinuli križ i sami vrh zvonika. Stavljena je bakrena kupola na Sv. Lovru 2002. Postavljen je i križ od čelično pokrova.

Crkva je dobila novu žbuku, i gromobransku zaštitu od oluja i gromova.
Također se izradilo i pročelje nove župne kuće i otvori na crkvi. Nova fasada i otvori te klupice doista krase pročelje obitavališta naših fratara.
Ono najljepše što se u crkvi i na njezinu pročelju napravilo, a ostat će trajna uspomena koju je svojim župljanima idejom darovao naš župnik fra Ante Ivanković, svakako su vitraji i mozaici.
Vitraje iz života sv. Franje Asiškog (njih osam) i njegove Pjesme stvorova (također njih osam). Umjetnik vidi svetog Franju gdje hvali Boga za sve stoje stvo­rio, za brata Sunce, Mjesec, vjetar, zrak, vrijeme, sestrice zvijezde, vodu, vatru, zemlju, za razne plodove, šareno cvijeće i travu, i na kraju za sestricu Smrt, od koje nitko pobjeći ne može. Sveti je Franjo volio napose životinje, što je umjetnik vitraja duboko doživ­io proučavajući sv. Franju i njegov život, a nadasve je sv. Franjo volio Gospodina Isusa Krista, koji mu je uzvratio ljubavlju i podario mu svoje svete rane. To je bit života sv. Franje: Neizmjerna ljubav prema Stvoritelju i stvorenjima! A “Mili” je to doista vidio i prenio na vitraje koji će privlačiti i oko i dušu svih koji će doći u Novu crkvu sv. Stjepana.