Povijest klapa
Početke možemo tražiti u glagolaškom pjevanju crkvenih bratovština. Glagoljaško pjevanje sačuvano je usmenom predajom kroz deset stoljeća kao specifična hrvatska sastavnica liturgijskog pjevanja po obredu zapadne crkve, jedinstveno po poziciji glagoljaštva u organizaciji zapadne crkve kao i po kulturnoj tradiciji tri jezika (crkvenoslavenski, latinski, hrvatski) i tri pisma (glagoljica, arvatica, latinica). Primilo je utjecaje iz Bizanta, Akvileje, Rima i drugih crkvenih zapadnoeuropskih centara, te, s Česima ima čak tri surazvojna doba, a posebnim ga čine slojevi folklornog glazbenog izraza.
Povijest klapa
Početke možemo tražiti u glagolaškom pjevanju crkvenih bratovština. Glagoljaško pjevanje sačuvano je usmenom predajom kroz deset stoljeća kao specifična hrvatska sastavnica liturgijskog pjevanja po obredu zapadne crkve, jedinstveno po poziciji glagoljaštva u organizaciji zapadne crkve kao i po kulturnoj tradiciji tri jezika (crkvenoslavenski, latinski, hrvatski) i tri pisma (glagoljica, arvatica, latinica). Primilo je utjecaje iz Bizanta, Akvileje, Rima i drugih crkvenih zapadnoeuropskih centara, te, s Česima ima čak tri surazvojna doba, a posebnim ga čine slojevi folklornog glazbenog izraza.
Početkom 15. st. zanimanje za glazbu širi se izvan samostanskih i crkvenih zidina, sve su snažniji utjecaji novih duhovnih strujanja iz srednjoeuropskih i osobito talijanskih gradova. Sredinom 16. st. počinje se notno zapisivati folklorna i pučka glazba. Narodni napjevi prodirali su u bogoslužje na narodnome jeziku (glagoljaško pjevanje), a prihvaćali su ih i modificirali i protestanti. Ustaljuje se praksa duhovnoga i svjetovnog vokalnog višeglasja, ponajviše u priobalnome području.
Od sredine 17. st. situacija se mijenja, svjetovno muziciranje posustaje, a crkva preuzima vodeću ulogu u konstituiranju glazbenoga života. Tri su reda bila zaslužna za razvitak hrvatske barokne glazbe: isusovci, pavlini i franjevci. Isusovci su uveli dotad nezabilježenu monumentalnost (orkestar) u liturgiju, a brinuli su se i oko unificiranja gregorijanskih napjeva, te unošenja narodnih napjeva u bogoslužje, očišćenih od "poganih" tekstova.
Tijekom druge polovine 18. st. Hrvatska se postupno proširuje prema istoku (Slavonija) i doživljava mukotrpan društvenoekonomski uspon praćen sve življim glazbenim životom. U sjevernom dijelu Hrvatske (koja je pod političkom jurisdikcijom Habsburške monarhije) intenzivniji je srednjoeuropski utjecaj, dok je u primorskom dijelu (Istra i Dalmacija pod mletačkom upravom do 1797., a Dubrovačka Republika je samostalna do prodora Napoleonovih trupa) dominantan onaj mediteranski, talijanski, iako se granice kulturnih krugova ne poklapaju strogo i striktno.
Od 19. st. folklorna se glazba počela koristiti kao sredstvo promicanja nacionalnih i političkih ideja uslijed čega je sazrela zamisao o stvaranju nacionalne glazbe utemeljene na elementima folklora. U drugoj polovici stoljeća provodila se ponajviše oslanjanjem na obilježja popularnih napjeva nastalih u doba narodnog preporoda u gradskim sredinama (starogradske/varoške popijevke) te djelovanjem pjevačkih zborova i tamburaških sastava koji se osnivaju kao prva amaterska glazbena društva. Tu negdje dolazi i do pojave prvih klapa.
Stariju tradiciju Dalmacije odlikuju netemperirani kromatski i/ili dijatonski napjevi manjega opsega (zaleđe srednje Dalmacije, sjeverna Dalmacija, otoci). Jednoglasje je karakteristično za južnu Dalmaciju. Česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog "oj", uz izrazito potresanje glasom, koje se smatra starobalkanskim nasljeđem. Dulje pripovijedne pjesme izvode solisti, često uz pratnju gusala, rasprostranjenih na cijelome Balkanu, a u Hrvatskoj potvrđenih od početka 16. st. Otada datiraju i potvrde o diplama (mišnjice, mih), rijetkoj varijanti istočnomediteranskog glazbala s mješinom, ujedno ranom obliku takvih glazbala u Europi. Tijekom 19. st. ponegdje ih potiskuje lijerica, koja se iz Grčke krajem 18. st. proširila Jadranom da bi se danas održala samo u južnoj Dalmaciji.
Glazba mlađe tradicije je durska s obilježjima mediteranske i srednjoeuropske glazbe. U drugoj se pol. 19. st., pod utjecajem glazbene djelatnosti preporodnog razdoblja, razvilo dursko višeglasno pjevanje, nosioci kojega su manje skupine pjevača (klape). Ovoj tradiciji pripadaju i mandolina, glazbala talijanskoga izvora. U 20. st. klapsko je pjevanje, kao oblik glazbenog amaterizma, postalo dominantnim glazbenim izrazom dalmatinske regije.
Klapsko pjevanje danas
Danas u Hrvatskoj djeluju brojne klape, s bogatim i raznovrsnim repertoarima. Najpopularanije su dakako dalmatinske klape, ali ne smijemo zaboraviti niti na primorske i istarske, kao niti na studentske klape u ostalim gradovima, ponajviše u Zagrebu.
Unaprijeđivanje klapskog pjevanja se danas vrši putem raznih medija (Tv, radio, web stranice) i putem klapskih natjecanja, od kojih je najpoznatije ono u Omišu.
Popularizaciji klapa i klapske pjesme u posljednjih 20-ak godina najviše su pridonijele klape Trogir i Cambi. Klapa Trogir je 80-ih godina na čelu s maestrom Nikolom Bublom i tenorom Vinkom Cocom pjevala, između ostalog, obrade pjesama Zdenka Runjića. Upravo obrade popularnih pjesama pomogle su u približavanju tradicionalne glazbe široj publici. Istu metodu iskoristila je klapa Cambi koja je obradila pjesme Gibonnija tada najpopularnijeg autora, te postigla iznimnu popularnost. Obrade koje je izvodila klapa Trogir bile napisane u duhu dalmatinske glazbe, dok su u obradama koje je izvodio Cambi bili zastupljeni i drugi glazbeni utjecaji.
Izvor: Wikipedija
