O župi Gorica – Sovići

Gorica – Sovići spominju se kao sjedište jedne od župa koje su do 1718. bile povjerene brizi franjevcima iz imotskog samostana. Nakon što je Imotska krajina od te godine po požarevačkom miru odijeljena od Bekije komunikacija s bekijskim župama postaje franjevcima gotovo nemoguća. Stoga dušobrižničku skrb za čitavu Hercegovinu preuzima samostan u Kreševu.

Gorica – Sovići spominju se kao sjedište jedne od župa koje su do 1718. bile povjerene brizi franjevcima iz imotskog samostana. Nakon što je Imotska krajina od te godine po požarevačkom miru odijeljena od Bekije komunikacija s bekijskim župama postaje franjevcima gotovo nemoguća. Stoga dušobrižničku skrb za čitavu Hercegovinu preuzima samostan u Kreševu. Sjedište župe premješteno je oko 1735. iz Gorice u Posušje, točnije u teško prohodne šume između sela Batina i Gorice. Gorica od tada postaje samo dijelom velike župe Posušje. Takvo je stanje potrajalo oko stotinjak godina, do 1831. kada je Gorica postala samostalnom kapelanijom. God. 1838. proglašena je župom. Matice se vode od 1836. Prvu župnu kuću sagradio je fra Stjepan Karlović. Bila je slaba i neugledna, a nakon nekoliko desetljeća i neuporabljiva. Nova je župna kuća građena 1904.-1908. Ta je kuća oštećena u ratu 1943., a onda i u potresu 1962. Nova je sagrađena počevši od 1975. Na mjestu drevne crkvice Sv. Stjepana, koja je porušena u tursko doba, sagrađena je 1856. nova župna crkva, ponajvećma zalaganjem župnika fra Petra Bakule. Ta crkva je još na uzgoru, ali se više ne koristi kao župna, nego kao grobljanska. Nova suvremena crkva sagrađena je u Gorici počevši od 1968. U isto vrijeme građena je i lijepa suvremena podružna crkva u Sovićima posvećena sv. Petru i Pavlu a poslije i zvonik u Bobanovoj Dragi posvećen sv. Iliji proroku. Svi ti objekti od 90- tih pa na dalje detaljno su obnovljeni ili se još obnavljaju. U župi su 1975. živjela 4.024 župljana, 1991. 3.156, 2002. oko 3.500 župljana a 2005. oko 3100 župljana u 843 domaćinstva. Često su fratre koji su u svojim župnim zajednicama gradili materijalne objekte nazivali “mistrijašima”. Šaljivo ili zlobno, svejedno. No, jedan je dobri, sveti i marljivi fratar mudro rekao: sa svojim sam vjernicima molio i radio. Zida i miša maltu. Gradili smo crkvu, župni dvor, popravljali zidove. U tom smo se poslu mnogo družili. Nije bilo boljeg načina da postanemo bliski jedni drugima. Upoznao sam sve njihove dobre i loše strane, njihove jade i nevolje, znao sam, družeći se tako s njima, sve što ih u duši muči. Oni me se više nisu sramili, dolazili su mi slobodno sa svim svojim dvojbama i potrebama. Bila je to najbolja propovijed koju sam im mogao pripovidit. Mi smo se na zajedničkom radu za dobro župe srodili i zavolili, i ništa jedni drugima nismo lagali.

Svaki rad oplemenjuje čovjeka, posebno onaj koji je za dobrobit zajednice. Našoj su župi povjereni mnogi objekti, te o njima skrbimo koliko možemo. U tom župljani pokazuju zavidnu razinu odgovornosti.

        Nova crkva sv.Stjepana u Gorici

Zvonik sv.Ilije u Bobanovoj Dragi

Stari župni dvor u kojem se nalaze prostorije Bratovštine
i arheološki muzej

Crkva sv.Petra i Pavla u Sovićima

Stara crkva sv.Stjepana Prvomučenika u Gorici

Šamatorje u Gorici