Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo
Veliki propovjednik franjevac sveti Ante Padovanski (umro 1231.) veli u propovijedi na svetkovinu Velike Gospe slijedeće: "Gospodin uskrsnu kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvecenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vjecnu ložnicu…"
Od XIII. stoljeća nadalje cijela je kršcanska predaja jedinstvena u vjerovanju da je Marija, Majka Isusova, Bogorodica, uznesena na nebo dušom i tijelom. Papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću, kad je govorio o Gospinim svetkovinama, ovako je zapisao : "Tko god se pomuči da prouči drevne dokumente, u kojima se ova svetkovina naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedno te isto."
Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo
Marijino uznesenje na nebo svetkovina je koju je hrvatski narod iskreno prigrlio i iz dna je duše voli. Svatko, tko može, na Veliku Gospu hodočasti u neko od brojnih marijanskih svetišta koja su veoma rasprostranjena u nas. Zato su naša Gospina svetišta na Njezin dan puna hodočasnika, onih koji donose dragoj Majci svoje jade i svoje boli, ali i svoje želje. Vjerni je puk Hrvata stoljećima njegovao odanost Majci Mariji, nebeskoj Kraljici, Bogorodici, Kraljici Hrvata jer je ona razumijevala uvijek iznova njegovu patnju i zagovarala za nj kod svog Sina. Marijino je uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogorodinstva, njezina djevičanstva i bezgrešnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po svršetku njena ovozemnog života proglasio je dogmom 1. studenog 1950. godine papa Pio XII. Duga je predaja u katoličkoj crkvi opečaćena konačno ovom dogmom o Uznesenju Marijinu, dušom i tijelom, na nebo. I pravoslavna crkva te druge istočne crkve slave ovu svetkovinu koja je od samih početaka kršćanstva dubinski uvriježena u vjeri i predaji otaca.
Veliki propovjednik franjevac sveti Ante Padovanski (umro 1231.) veli u propovijedi na svetkovinu Velike Gospe slijedeće: "Gospodin uskrsnu kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvecenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vjecnu ložnicu…"
Od XIII. stoljeća nadalje cijela je kršcanska predaja jedinstvena u vjerovanju da je Marija, Majka Isusova, Bogorodica, uznesena na nebo dušom i tijelom. Papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću, kad je govorio o Gospinim svetkovinama, ovako je zapisao : "Tko god se pomuči da prouči drevne dokumente, u kojima se ova svetkovina naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedno te isto."
II. Vatikanski sabor u osmom poglavlju Konstitucije o Crkvi navodi doslovce riječi Dogme o Marijinu uznesenju na nebo pape Pija XII.: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, dušom i tijelom bila uznesena u nebesko proslavljenje." A nakon toga jasno iskazuje kristološku svrhovitost te Marijine povlastice na slijedeći način: "Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću."
Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak fra Karlo Balic, koji je po nalogu pape Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedocanstva o uznesenju Blažene Djevice Marije iz svih stoljeca, Rim 1948. -1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristologiju dogme o Marijinu uznesenju na nebo. On ovako veli: "Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, dobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg uskrsnuća tijela – proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uznesena na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju ponovnog Kristova dolaska – parusije."
S pravom naš hrvatski narod naziva ovu svetkovinu Velika Gospa. Velika je Gospa, I ova je svetkovina kruna Gospinih blagdana i spomendana kroz crkvenu godinu. A Velika je Gospa jer je naša majka, jer nam ju je Isus Krist sa križa dao za majku. Nema kršćanskog čovjeka na kugli zemaljskoj koji ne zavapi Gospi u različitim nevoljama, a ona uslišava I štiti svoju djecu. Velika je Gospa!
Razmišljanje
Ljetni kolovoški dani ponekad stvarno pomisle da nitko živ zbog njihovih vrućina nigdje ne može poviriti. Kao da su se zakleli sve prikovati po hladovini i zahlađenim prostorima. Te žege znaju ubiti svaku volju. I ljudima i životinjama, da o jadnim biljkama i ne govorimo. Zrak provrije.
I baš u sred kolovoza, kao da se cijela Hercegovina digne na noge. Jer, Gospojina je. Ona zahtjeva svoje pripreme. Kako u materijalnom, isto tako i u duhovnom smislu. Nakon što su Turci okupirali hrvatski narod Hercegovine 1483. i nakon što su 1563. godine srušili zadnji franjevački samostan u njoj u Mostaru, onaj sv. Ante, do polaganja temeljnog kamena samostanu na Širokom Brijegu 1846. na 23. srpnja nije bilo nečeg što bi se moglo nazvati crkvom ili župnim uredom. I taj prvi samostan nakon dugih stoljeća turskog zuluma fratri i narod posvećuju Blaženoj Djevici Mariji, i to "pod okrilje Njezina uznešenja na nebo".
Široki Brijeg, u srcu hercegovačkog kamenjara otada ne zaboravlja svoje Majke. I nema te žege, nema tog rata, nema te gladi, koja bi ga u tome mogla spriječiti. Može se u Hercegovini ne biti za Uskrs, ili za Božić, svašta se ljudima može dogoditi, ali su za Gospojinu svi tu, u Hercegovini. A nakon Širokog Brijega nicala su Gospina svetišta jedno za drugim, da bi se sve na kraju završilo s Međugorjem.
I što su sve u desetljećima komunizma pokušali kako bi narodu Gspojinu smetnuli s uma. No, ona je bila sve jačom i življom. Ona kao da se srodila s ovim ispaćenim narodom. Bila s njim u svim njegovim prilikama i neprilikama. Tako je to bilo i u Domovinskom ratu. Sinovi su i muževi o vrat objesili Gospinu krunicu, čvrsto u ruku stegli pušku obrane i krenuli u rovove da bi obranili život.
I Gospa se naučila biti s hrvatskim vojnicima. Pomagati im, krijepiti ih. Jer ona je i Kraljicom hrvatskom narodu. U petom slavnom otajstvu naši stari uvijek ovako preporuče desetak,
– Koju si okrunio za Kraljicu neba i zemlje i hrvatskog naroda.
A Kraljice uvijek vole biti na onim mjesta gdje je njihovom narodu biti ili ne biti. Tako je s nama "Gospa od velikog zavjeta", u prvim hrvatskim katoličkim kamenim plastikama. Tamo od vremena kad smo se tek susreli pokršteni s Njezinim Sinom. S nama je u nedaćama naše povijesti, bdije nad našom sudbinom. Hrvati joj posvećuju svoja najljepša svetišta i crkve. Kad su nas protjerali, i ona je s nama bježala, kad smo se vraći, i ona se vraćala s nama. Tješila nas i krijepila u danima progonstva i opasnosti.
Sjetimo se samo Gospe Sinjske, koja je onamo došla u rukama svog vjernog fratra predvodeći veliki bijeg obespravljenog puka iz Rame. Na tom putu nije oka sklopila, samo je bdjela i plakala. I baš na sam dan svog Uznesenja na nebo s hrvatskim je vitezovima branila sinjsku tvrđavu od Turaka. Po Njenom je zagovoru narodu došla sloboda. Tako je bilo i s Gospom od Anđela u Imotskom, tako je nad svojim narodom bdjela i Gospa u Mariji Bistrici, i ona na Trsatu, tako u Aljmašu, u Kondžilu, tako na Širokom Brijegu.
Širokobriježani i Hrvati Herceg-Bosne, opet su posebno odani Gospi. Na Gospojinu svi nekamo hodočaste. Od Prološca do Hrasna, od Neuma do Kondžila, teku rijeke Gospinih štovatelja. Na Gospojinu je bila impresivna procesija u Širokom Brijegu. Od novopodignutog križa na mostu u sred Širokog Brijega s mnoštvom je puka bila i Gospa u plavom, ona Širokobriješka. Gledala je suznih očiju sa svojim narodom kameni križ što se nebu izvio, i na njemu s ljudima sricala:
– Krv sveta hrvatskih sinova Širokog Brijega, krikom molitve stoljeća slobodu Hrvatskoj vapi.
Kamene su ruke križa čvrsto pridržavale slova, na sebi okamenile grb Herceg-Bosne i skupile svoj razbijeni troplet u križ.
Potekla je povorka s pjesmom,
-Preko Gora širom polja, narod Tvoj sad na Brijeg hrli …
Gospojina je svetkovina milosti, vjernosti i kajanja. Zavjeti pršte na sve strane, bose noge, klecava koljena, šake što stišću krunicu. Pjesma i molitva. Nestaju vrućine, nema nervoze, nema oklijevanja. Sve teče u povorci odanosti koju je sklesala teška i krvava povijest.
FAM
