Zbivanja 1976. godine

1976 photo shows Zvonko Busic, with beard, being led from plane in custody of police at New York's Kennedy Airport after he and four companions returned from Paris to face charges of air piracy and murder.Otmica zrakoplova

Prema svemu sudeći, Zvonko Bušić-Taik, Hrvat koji je 10. rujna 1976. zajedno s Julienne Eden Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem, oteo zrakoplov tvrtke TWA na letu New York – Chicago kako bi upozorio svjetsku javnost na težak položaj Hrvata i Hrvatske u Jugoslaviji, mogao bi izići iz američkog zatvora u saveznoj državi Pennsylvaniji tek nakon punih 30 godina robije, 12. rujna 2006. godine.


Nada da bi Bušić, kada već nije pomilovan ni nakon 26 godina zatvora, mogao biti prebačen u Hrvatsku da tu izdrži ostatak kazne, sve je manja. I nova američka administracija je, kao i ona Clintonova, odbacila mogućnost da se Bušić prebaci u Hrvatsku ali sada s obrazloženjem da je to zbog događaja od 11. rujna, kada se dogodio teroristički napad na SAD.

Zvonko Bušić, međutim, prema sucu Bartelesu koji mu je izrekao presudu (Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na doživotni zatvor, a ostala trojica na 30 godina), nije bio terorist. »Bilo bi nepravedno i nepošteno ako ne bih najprije rekao da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima ni teroristima, nema nikakve sumnje da je njihov čin počinjen zbog političkih pobuda i zbog publiciranja borbe za hrvatsku samostalnost«, rekao je tada sudac Barteles, napomenuvši pritom da Bušić može biti pušten uvjetno na slobodu poslije deset a njegova supruga (Julienne) nakon osam godina provedenih u zatvoru.
I dok su 1988. i 1989. svi Bušićevi suradnici, među kojima i njegova supruga Julienne, inače američka državljanka, pušteni na slobodu, Bušić je i danas u zatvoru. Prema američkim zakonima, osuđenik osuđen na doživotni zatvor, osim ako to nije izričito naglašeno, služi kaznu od 30 godina. Međutim, i to vrlo rijetko, i to uglavnom ako je riječ o višestrukim ubojicama i silovateljima, kod kojih postoji opasnost da će ponoviti zločin.
Da posjetimo, Zvonko Bušić je zajedno s trojicom Hrvata (Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić) i jednom Amerikankom (Julienne Eden Bušić) oteo zrakoplov na način da su zaprijetili osoblju eksplozivom za koji su tvrdili da se nalazi u prtljazi (međutim, kasnije se pokazalo da eksploziva u zrakoplovu uopće nije bilo). Uz pomoć te prijetnje uspjeli su nagovoriti pilota da skrene s redovne rute, te su nakon oslobađanja 35 putnika u Ganderu, zrakoplov napunili gorivom u Montrealu i potom sletjeli u Pariz. Oslobođeni putnici dobili su od Bušića i njegovih kolega letke koje su trebali baciti nad New Yokom i Chicagom.
Osim toga, ostavili su na newyorškoj postaji Grand Central dva letka s popratnim pismom uz koje je bila i eksplozivna naprava. Prema njihovoj želji, pilot zrakoplova prenio je američkim vlastima gdje se nalaze ti leci i bomba i način kako da se ona deaktivira. Hrvati su zatražili da četiri najveća američka dnevna lista objave te letke (»Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« i »Poziv američkom narodu«), što se i dogodilo. Međutim, prilikom deaktiviranja te eksplozivne naprave na poligonu došlo je do nesreće kada je poginuo policajac Brian Murray, dok su druga dvojica ranjena.
Čini se da se nesreća s eksplozivnom napravom dogodila zbog nestručna rukovanja. U vezi s tim udovica policajca Murraya podnijela je kasnije i tužbu protiv newyorške policije zbog pogrešnog rukovanja eksplozivom jer, kako je ustvrdila, »bomba nije bila programirana da eksplodira i nikad ne bi eksplodirala da nije bilo nemara«.
No, unatoč tome, izrečene kazne Hrvatima bile su drastične. Još drastičniji je odnos američkih vlasti prema Zvonku Bušiću, koji, kako je to ustvrdio i sudac koji mu je izricao presudu, nije terorist nego se za taj čin odlučio zbog »političkih pobuda« i »borbe za hrvatsku neovisnost«.  

Presuda u New Yorku

Pri izricanju osude je u zapisnik izjavio sudac kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina. Supruga nesretno poginulog policajca je pokrenula sudski postupak protiv policijskih dužnosnika nadležnih za deaktiviranje eksplozivnih naprava navodeći kako su pokazali “veliki nemar”, kako “bomba nije napravljena s ciljem da eksplodira”, te kako “da nije bilo nemarnog nikad ne bi eksplodirala” ona je dodatno optužila djelatnike policije za iznošenje neistine u svezi deaktiviranja eksploziva i za njihovu spremnost da terete Bušića, što “proizilazi iz straha, realno utemeljenog, da su bili nemarni i da je taj nemar prouzrokovao smrt njezinoga supruga. Policija je s toga “neopravdano htjela svaliti krivnju na Bušića”.Davno je Taikovo srce zakucalo za Hrvatsku. Još u imotskoj gimnaziji Zvonko Bušić, kad je i dobio nadimak Taik, a tako ga još uvijek zovu i pamte svi njegovi mještani, osjetio je nepravdu koja je sustavno nanošena Hrvatima. Njegov ga je bunt uz blagoslov i pomoć režimski nastrojenih profesora udaljio iz Imotske gimnazije te je morao maturirati u Zagrebu. Život ga potom odvodi u Beč na studije gdje se aktivno uključuje u borbu za ostvarenje hrvatskih prava.
Uvijek je bio poznat po hrvatskim uvjerenjima i opsjednut problemima tadašnje Hrvatske i Hrvata uopće. Njegov odlazak u SAD razdoblje je zrele političke borbe sve do afere sa zrakoplovom američke kompanije TWA, kada je, na žalost, smrtno stradao američki policajac.
Zvonko Bušić-Taik je iza rešetaka jednog od najbolje čuvanih zatvora u svijetu – ranije je bio u tvrđavi Lewisburgu u Pensilvaniji, a trenutno je u zatvoru Leavenworth u Kanzasu. Dok Zvonko broji zatvorske dane mnogi njegovi istomišljenici, prijatelji i rodbina pokušavaju osloboditi ga služenja doživotne robije u američkom kazamatu.

Na inicijativu dr. Tihomira Bušića i Julienne Eden Bušić, Zvonkove supruge, formiran je odbor “Svi smo uz Taika”, s gospođom Bušić na čelu koji je rezultirao peticijom hrvatskih građana, Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvata u dijaspori. Peticiju je potpisalo nekoliko stotina tisuća Hrvata ali i drugih uglednih ljudi iz cijelog svijeta, među kojima i neki nobelovci. Pouzdano se zna da je peticiju potpisao i pokojni predsjednik Franjo Tuđman kao i većina tadašnjih visokih dužnosnika iz Hrvatske. U sklopu aktivnosti tadašnjeg odbora održana je i promocija romana Julienne Eden Bušić – Ljubavnici i luđaci. U nizu hrvatskih gradova u Hrvatskoj i BiH mnogi su tijekom promotivnih skupova mogli shvatiti istinsku ljubav američke državljanke poljskog podrijetla prema svome Zvonki i njegovoj rodnoj Hercegovini. Ona je tu ljubav pokazala i na djelu pa će se, upravo na mostarskoj promociji prisjetiti: Voleći svoga supruga voljela sam sve što je on volio. Ubrzo sam shvatila što je njemu značila njegova Hercegovina, sudbine tisuća protjeranih sunarodnjaka koje je UDB-a sustavno progonila. Živjela sam njegov strah kad čuje korake na stepenicama, shvatila zbog čega kupuje po tri brave za vrata, shvatila toliko da se više nisam ničega bojala pa ni smrti. Mi Amerikanci nikada nismo osjećali strah. Bila sam svjesna što me čeka i daleke 1972. kada sam u Zagrebu bacila letke sa nebodera i pozvala hrvatski narod da se digne za slobodu. I te kako sam bila svjesna… Ja nikada neću zaboraviti riječi pokojnog Brune Bušića niti našu tugu kada su ga ubili. Ja vjerujem u pravdu, u vaš i moj hrvatski narod.
taik_i_eden

Pritisci jugoslavenske diplomacije

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska vlada vršila je snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup te taj ured još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni davno.
Pritisci jugoslavenske diplomacije bili su očiti i na suđenju kada je oblasni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Već tada je bilo bjelodano jasno da se ne sudi hrvatskim domoljubima već Hrvatima i ideji samostalne Hrvatske.
Hrvatska je u vrijeme djelovanja Odbora “Svi smo uz Taika” već bila potpisnica bilateralnog ugovora o premještanju zatvorenika, na osnovi kojega se strani državljani u američkim zatvorima mogu uputiti na izdržavanje kazne u svoje matične države kako bi bili bliže obiteljima. Zvonko Bušić je podnio zahtjev za takav premještaj ali je odbijen. Isto tako su prošli njegovi višekratni zahtjevi za puštanje na uvjetnu slobodu. I u tom slučaju presudio je jak srpski lobi u SAD-u a nemalu ulogu odigrao je i njegov spektakularni bijeg iz zatvora kada je prosvjedovao zbog postupaka američkog sudstva prema njegovoj supruzi.Velike izglede za oslobađanje Zvonka Bušića iz zatvora imao je bivši veleposlanik u Washingtonu dr. Miomir Žužul. Međutim, njegovim povlačenjem iz diplomacije ta prigoda je propuštena. I aktualne vlasti su, istini za volju pokušale nešto učiniti, ali na posljednje nastojanje hrvatske vlasti još nema službenog odgovora a odlaskom Billa Clintona iz Bijele Kuće hrvatska će javnost na konačan odgovor morati još pričekati.
Udruga američkih Hrvata (NFCA) uputila je pisma Uredu predsjednika, premijeru i medijima u kojem traži da se hrvatske vlasti ponovo zauzmu za Zvonka Bušića.
Za vrijeme boravka u SAD-u predsjednik Mesić je dao intervju radiopostaji Glas Amerike u kojem je bilo riječi i o Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom zatvoreniku u SAD. Tom je prigodom Mesić razgovarao i s Julienne Bušić i postigao neke dogovore s predstavnicima američkih vlasti ali navodno ministar pravosuđa nije stigao dovršiti započeto. Slijede novi napori ali ne treba pokleknuti, jer ni Zvonko Bušić nikada nije odustajao od svoje ljubavi i svoje ideje, samostalne i nezavisne države Hrvatske.