Ako bi se moralo jednom riječju opisati podneblje i ljude ovoga kraja, mnogi bi odabrali kamen. Kamen tvrd, kamen postojan, a istovremeno lijep, jednostavan i podatan. Da nije tako, bismo li bez daha zastali podno kamenih pletera crkvenih rozeta, portala i skulptura Jurja Dalmatinca, Radovana, Meštrovića i drugih znanih i neznanih krotitelja kamena? Bi li kamene čipke primoštenskih vinograda dale nektar svoga trsa da se kamen nije smilovao i omekšao pod rukom dalmatinskog čovjeka?
Na ovom je tlu čovjek kamenu dao dušu, a on mu je uzvratio ljepotom koja oduzima dah. Svojom zapanjujućom upornošću, vječnim optimizmom i prirođenim veseljem omekšao je naš čovjek i tvrd kamen i breme svog teškog života. Kako prije, tako i danas. Sunce i kamen podno modrog južnjačkog neba neiscrpan su izvor naše južnjačke životne radosti. Diljem našeg juga, gdje god je zraka sunca ulovljena u krilu kamena, naći ćete čovjeka koji život slavi svim svojim bićem.Staroj odrednici koja kaže da Mediteran seže gdje raste smokva, može se pridodati i slika čovjeka koji uživa na kamenu okupanom zrakama sunca kao i u svim blagodatima toplog podneblja. Južnjački mentalitet osjeća se svim čulima. Mirisi i zvuci juga jedinstveni su, neponovljivi i lako prepoznatljivi. Strast za životom bogomdana je odlika ovdašnjih ljudi. Smijeh, pjesma i dobar zalogaj nezamjenjiva su terapija u borbi protiv turobnog zimskog sivila i inih tuga s juga. Temperamentu južnjaka, pridodaje se i ležerna sposobnost kontriranja nedaćama života. Vječno na granici smijeha i suza, grlenosti i sotto vocea, čas grintajući, čas hvaleći svoju zbilju, u oko promatrača upada i lagano psihotičan karakter juga. Nikad do kraja zadovoljni, za južna nevremena nestabilni, zimi turobni, ljeti nemirni, a opet dobrodušni. Duhovitost i veselje vrline su koje naš mentalitet ipak odlučno zastupa i generacijski njeguje naspram sjevernjačko-kontinentalne sklonosti depresiji i melankolične introvertnosti. Imotska svakodnevica mogla bi stvoriti uratke koje bi u svom opusu poželio i neponovljivi Federico Fellini, a lik malomišćanskog dotura Luigia mogao bi odigrati svoju najbolju rolu u ovdašnjim varuškim debatama i kontreštavanjima. Neizostavni element u prepoznavanju južnjaka svakako je i vječna spremnost za druženje uz pjesmu.
Slatka dokolica ili popularna talijanska krilatica dolce far niente, filozofija je sreće koju svaki južnjak nosi sa sobom gdje god išao i što god radio i koja ga, poput svetačke slike, štiti od bremenitosti života i rada u zemlji i inozemstvu. Južnjačka (terapijska) dokolica nepravedno se prevodi kao prezreno dalmatinsko ljenčarenje koje to nipošto nije. Nije isto ne raditi ništa ili raditi ono što te veseli. Upravo u tim slatkim trenutcima nastali su najljepši elementi kojima jug opojno privlači sve ostale strane svijeta. Lako je uočljiva prepoznatljivost u odnosu na duh kontinenta. Specifičnost temperamenta vidljiva je u govoru, pokretu, društvenom odnosu, poslovnom habitusu, obiteljskom životu, u svim životnim navikama. Taj duh Mediterana stvorio je i divne zvučne niti: klapsko pjevanje i mandolinski titraj. Isprepleteni, tvore jedinstven i prepoznatljiv zvučni pleter koji je lako zaživio i na imotskom kamenu. Kao riba u moru, rekli bi ovi o’ doli.
…Jer ko ne piva, Dalmatinac nije… stihovi su gdje se zrcali južnjačka duša imotskog čovjeka –raspjevana, glasna, neposredna, temperamentna i romantična. Ocrtavaju se i u njemu karakterno podvojene crte juga. Vječno balansirajući između radosti i suza, opstanka i propadanja, dolazaka i odlazaka, pronašao je ovdašnji čovjek tajnu formulu kojom će preživjeti sve svoje nedaće. Svima i svemu za dišpet!
Iako se ovom malom dalmatinskom gradiću svakodnevno pronalaze raznovrsne mane i zamjera na gospodarskoj apatiji, postoje neosporna svjetla tog sivila na koja moramo biti ponosni i koja život malog (zapostavljenog) gradića čine ljepšim.
Iz čiste ljubavi i entuzijazma, želje za druženjem, pjesmom, plesom, glumom i smijehom, pod imotskim nebom stvaraju mnoge udruge. Ljudi daju djeliće svog dragocjenog vremena i snage,a druženje i stvaranje vraćaju im nazad puno više. U tom stvaranju ima i altruizma. Stvarajući, razna društva i udruge, svoje zadovoljstvo i sreću nesebično dijele s drugima. Inače,sve što rade izgubilo bi i vrijednost i smisao. Nada da unose tračak optimizma i veselja u svoja, materijalnim sivilom zaogrnuta društva, tjera ih da stvaraju i dalje. Nije u šoldima sve, kaže Grdović, i pogađa u sridu. Nema šoldi koji mogu kupiti sreću, zadovoljstvo i ponos nakon dobro organiziranog događaja čija se vrijednost mjeri u sjajnim očima i velikim, iskrenim osmjesima organizatora, izvođača i publike. Nema ni šoldi koji takve događaje mogu onemogućiti. Ako treba, dogodit će se bez reflektora i kamera, na skalinima, na ledini, bez ikakve kulise i cvijeća jer ništa od toga i nije bitno. Bitni su ljudi koji vole pjesmu, smijeh i radost. U Imotskom takvih ljudi zasigurno ne manjka.
Potreba Imoćana za kulturnim, naročito glazbenim, događajima velika je. Maestralni uspjesi imotske glazbene škole, svjetska kvaliteta imotskih glazbenih sastava, upornost rada mandolinskog orkestra, održavanje jedinstvenog hrvatskog festivala Mandolina Imota kao i stvaranje tradicije klapskih susreta pod nazivom Pismo moja, unatoč posvemašnjoj krizi, dokaz su da je glazba jedan od boljih imotskih proizvoda.
Ako se želi jasno dočarati poetski spoj južnjačkog, trubadurskog temperamenta i surovog kamena, onda je to ovaj mali kameni grad. Ni surova bura ni kamen sivac, a ni plećata Bijakova nisu uspjeli spriječiti plimni val prožet zvukom klape i mandoline koji je stoljećima neumorno nadirao prema unutrašnjosti Dalmacije.
Zvuci klapa i mandolina ovdje su pronašli plodno tlo. Imotski festival mandolina stvara neosvojivu utvrdu toj žičanoj mediteranskoj princezi, a imotski klapski susret postao je nezaobilazna svetkovina svih klapskih poklonika. Svake godine u isto vrijeme, kad dugo iščekivano sunce okupa ovaj prekrasan imotski kamen, zapjevaju klape, a mandolina za njima čeznutljivo zatitra, grad se budi!
Ovogodišnji, 9.susret klapa Pismo moja, spaja dvije imotske ljubavi, klapsko pjevanje i mandolinu. Nijedan imotski žitelj ne ostaje ravnodušan na ove tipične zvuke juga. Imotski susret klapa, na početku će se tradicionalno pokloniti a capella izvedbama tradicijskih napjeva, izvoru klapske pjesme. Iako se držimo one stare kako je voda manje pitka što se više udaljavamo od izvora, ovaj će susret napraviti iznimku i samodovoljnosti njegovog veličanstva glasa, dodati malo instrumentalno pojačanje. I to ne baš bilo koje već njezino veličanstvo mandolinu. Ovu godinu Imotski pohode dubrovački trubaduri, šibenske rećine, raspjevane Salonitanke, boduli trogirskog arhipelaga, klapski kantaduri podno Mosora, Imotske krajine i susjedne nam Hercegovine… raznovrsna klapska čeljad, gosti za poželjeti. Sadržaj ove klapske večeri godit će i uhu i oku. Raskošne melodije tradicijskih napjeva i dalmatinskih šansona koje će, na sebi svojstven način, prezentirati klape iz cijele Dalmacije, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Imotska će kinodvorana postati Dalmacija u malom. U iščekivanju imotske svetkovine klapske pjesme na kojoj će pjevati i izvođači i publika (a možda i zaplesati) usuđujem se parafrazirati čuvene riječi sv. Jeronima (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac) i reći da za svoje uživanje u klapskoj pjesmi nismo mi krivi ¬– kriva je naša dalmatinska duša, temperamentna, raspjevana i nasmijana.
Dobrodošli na 9. susret klapa Pismo moja Imotski.
Tekst: Maja Punoš Rebić
Poštovana klapska publiko,
Sa zadovoljstvom vas pozivamo na 9.klapsku svečanost koja će se dogoditi u Imotskom 29.4.petak, u 20 sati.
Na Susretu će nastupiti najveselija, najdruželjubivija i najraspjevanija klapska društva.
Svi naši gosti ističu se iznimnim uspjesima i predanim radom na očuvanju dalmatinske klapske pjesme kao nematerijalne kulturne baštine naše domovine.Najnagrađivanija klapa među njima dolazi nam s krajnjeg dalmatinskog juga, muška klapa Kaše iz Dubrovnika.
Uz sjajne, nadaleko poznate i sveprisutne pivače Žrnovnice i Čiova, srce i duša će nam zaigrati uz glasove odličnih ženskih klapa iz Šibenika ( Rećina) i ženske vokalne skupine KUD-a Salona ( Solin).
Ovaj susret klapa ne bi bio ono što je bez naših velikih klapskih prijatelja i susjeda – klape sv.Mihovil ( Proložac) i Bratovštine sv.Stjepana ( Sovići-Gorica/BiH). Svađaju li se njihova dva nebeska zaštitnika oko toga koja klapa bolje pjeva, to sigurno nikad nećemo saznati ali ono što je sigurno je to da će vas i ovu godinu svojim izvedbama oduševiti.
Ovogodišnji susret bit će velika poslastica i iznenađenje za sve ljubitelje dalmatinskog zvuka. Ovaj susret spaja dvije imotske ljubavi : klapu i mandolinu. Po prvi put, njegovu veličanstvu glasu, pridružujemo instrumentalnu pratnju. I to ne bilo koju već izvornu južnjačku,mandolinu i gitaru, kako to malom dalmatinskom gradiću i priliči.
Ovogodišnjim susretom klapa, središte međunarodnog mandolinskog muziciranja lagano zagrijavamo i pripremamo za dane Mandoline Imote.
Prvi dio susreta klanja se izvornoj klapskoj pjesmi, a u drugom dijelu klape će se poigrati svojim repertoarima i našim srcima.
Grad Imotski postaje raspjevani ( i rasplesani) Planet Imota, kako je to majstorski dočarao naš imotski fotograf Stipe Surlin. Ovaj planet stvoren je na kraju sveg Stvaranja, Bogu za gušt ! Svojom kamenom ljepotom ostavlja bez daha, a modrinom tajanstvenih jezera stoljećima privlači radoznale poglede.
Dobrodošli u Imotski na 9.Susret klapa Pismo moja !
Kulturna udruga Pismo moja Imotski
