Crkve sv. Stjepana Prvomučenika

Po svom je živopisnom krajoliku te po svojoj povijesnoj i kulturnoj vrijednosti Gorica i njezino šire područje bilo i ostalo mnogim stručnjacima topografije, arheologije i povijesti umjetnosti tajnovito mjesto koje još uvijek izaziva. Smjestila se podno starog ilirskog, rimskog pa hrvatskog grada, brda Pita, …

Arheološki nalazi kao živi svjedoci prošlosti pokazuju Goricu od kamenog doba, preko Ilira, grčkih utjecaja, rimske kulture i hrvatske patnje i pobjede.

Gorica se nalazi u najzapadnijem dijelu Zapadne Hercegovine, tik uz granicu s Republikom Hrvatskom. Klima je ugodna, izuzev oko mjesec dana sparnog i prevrućeg ljeta. Područje je (bilo) bogato vinovom lozom, a u zadnje vrijeme zbog blizine granice nikli su mnogi trgovački prodajni centri, u kojima danas zarađuje preko polovine goričkog i sovićkog puka. Mjesto je dobilo ime po svom prirodnom smještaju i izgledu. Naime, ne tako davno mjesto je obilovalo šumom i drugim raslinjem, a Goričani su na poseban način davali važnost i visoko cijenili vinograde a pogotovo njihove plodove. Polja u kojima se uzgajalo vinograde slavenski su narodi nazivali gorica. Po tome je i samo selo dobilo ime. Fra Petar Bakula, župnik župe Gorica od 1856. do 1859. godine, bio je vrsni poznavatelj povijestnih i inih prilika našeg naroda. On u prošlom stoljeću piše o goričko – sovićkoj župi slijedeće: “I ja pamtim da su tu bile velike, debele šume. Sada zbog bezobzirne sječe i paljevine nema ni traga od šume. Da je s njom upravljano ekonomično, mogla je zadovoljavati polovinu naše Misije. Nije dakle čudnovato da Gorica trpi zbog nestašice drva.” O stanju sa šumom danas na ovom području uistinu ne treba trošiti riječi dovoljno je samo pogledati oko sebe. Stoga se trebamo svi zapitati, je li naš cilj graditi ili uništavati našu budućnost?!

Od najstarijih su vremena samo mjesto i njegova šira okolica bili naseljeni. Povijesni nam izvori svjedoče zorno o brdu Pitu iznad Gorice, koje vuče svoje ime od latinske riječi oppidum, a znači tvrđavu, utvrdu, grad. Sam Pit bijaše okrilje mnogim narodima koji su tuda prolazili, a napose Ilirima, Rimljanima i današnjim njegovim žiteljima Hrvatima, koji su udarili kulturni pečat i usadili lijepe običaje ovome kraju. Pit nije zanimljiv samo arheolozima i drugim znanstvenicima, nego je po svom položaju i izgledu izazovan svakom čovjeku jer se uistinu doimlje kao mjesto na kojem je bio grad. Vrh mu završava oštricom  pa je za zaključiti da je gore bila tvrđava, a uokolo se nalazio opkop i litice kako bi se lakše  zaštitilo od neprijatelja. Naime, takav je izgled imala većina utvrda. Uzmimo za primjer imotsku tvrđavu – Topanu.

Nazočnost Ilira  na ovim prostorima  jasno pokazuje Ćiro Truhelka koji je kao mladi arheolog 1889. godine pronašao ilirski hram. U početku se mislilo da je to bio krematorij (spalionica ljudskih tijela), a kasnije se utvrdilo da se zapravo radi o ilirskom hramu. Sam je hram bio u funkciji od 7. do 1. stoljeća prije Krista. U njemu je pronađeno mnoštvo ukrasnih predmeta, raznog oruđa i nakita.

Gorica je bila također pod utjecajem grčke kulture. Naime, grčki trgovci, kad su osnovali neke gradove na Jadranskim otocima i uz obalu, počeli su trgovati sa zaleđem te su tako dospjeli i do Gorice. Prilog točnosti ove tvrdnje je pronađena halenistička (grčka) soba u kojoj su se nalazili razni ukrasni predmeti a koji potječu iz grčkog kulturnog okružja.

Trebalo je proći gotovo stoljeće, a da se gotovo zaboravljena a toliko kulturna Gorica ponovno uključi u zanimanje stručnih ljudi. Godine je 1978. arheolog Tihomir Glavaš izveo sondažno iskopavanje u blizini stare crkve u Gorici i naišao na dijelove ostataka starohrvatske crkve iz 9. – 11. stoljeća. Tada je gosp. Glavaš pronašao ulomke starohrvatskog tropleta. No, Hrvatski narod ne bi bio hrvatskim kad bi mu dali da sebi i svijeti može pokazati svoju prošlost i kulturu. Političke i druge prilike nisu dopuštale da se Gorica nađe na listi spomenika kulture. Tek je 1980. godine cijelo područje oko stare crkve u Gorici stavljeno pod zaštitu države.

Sjeverno od mrtvačnice, na prostoru koje se u odnosu na Šamatorje naziva Grabarje, pod stručnim vodstvom Tihomira Glavaša, erheologa, pronađeni su zidovi rimske građevine. U njoj je otkrivena čatrnja i mnoštvo predmeta koji ukazuju na to da je ta zgrada zapravo bila metalurško-kovačka radionica.

Iznad stare crkve, u dvorištu Jerke Bušića – Nikišića pronađen je prekrasan mozaik zasigurno iz neke bogate rimske građevine. Također se uokolo po Gorici i po Sovićima našlo mnoštvo ulomaka kamenja iz rimskog vremena s prepoznatljivim rimskim natpisima.

U ovome se kontekstu treba svakako spomenuti najreprezentativnije djelo rimske nazočnosti na ovim prostorima. To je sigurno nadgrobni spomenik djevojci Lupi, koja je umrla vrlo mlada. Njezni su roditelji u trajan spomen dali majstoru Maximusu isklesati divan spomenik. Maximus je onodobno uistinu spadao u visoko cijenjene kipare ovoga kraja. Spomenik se djevojci Lupi nalazi u Muzeju Hercegovine u Mostaru.

I ne može se pobrojati sve što je pronađeno, a tek što se još skriva ispod zemlje. Zato se ovdje ograničavamo na ono, za nas ovdje i sada, najznačajnije. Godine 1995. gorički je župnik fra Ante Marić, u sklopu uređenja mjesta za spomen – znak svim poginulim i nestalima u minulim ratovima ovog stoljeća počeo uređivati i dio zemljišta iznad stare crkve kako bi se stvorio lijep i kulturan dio za park. Tu su bile goleme topole koje su ionako sablasno, kupinom obraslo Šamatorje činile još sablasnijim i strašnijim. Topole su odstranjene, a njihovo je korijenje na površinu izbacilo još neviđene kulturne ostatke različitih vremena. Uza staru su crkvu  sa sjeverne strane iskopani rimski zidovi i temelji ranokršćanske bazilike, te različiti kulturni slojevi od srednjeg vijeka do danas.

Ovdje možemo spomenuti, na temelju arheoloških i povijestnih izvora, da osim današnje stare crkve sv. Stjepana Prvomučenika iz 1856. godine, na istim temeljima u povijesti bijahu sagrađene barem još tri crkve:

Na 22. ožujka 1995. započelo je iskapanje na sjevernoj strani stare crkve, na prostoru koje se naziva Šamatorje. Riječ Šamatorje dolazi od grčke riječi somata oros koja je polatinizirana riječju coemeterium, a znači groblje ili mjesto gdje počivaju tijela. U gorici se također udomaćio naziv Šamatorje, s kojim se poistovjećuje upravo goričko – sovićko groblje. U ovom su prostoru pronađeni zidovi rimske građevine koja je, prema erheološkim nalazima i njihovoj stručnoj obradi, služila u stambeno – gospodarske svrhe. Ti se zidovi u nizu nastavljaju sve do grobljanskog zida, sagrađena 1934. godine, i dalje prema sjeveru. Mnoštvo grobova iz različitih vremenskih razdoblja (ranokršćanskih, starohrvatskih, te iz turskog i novijeg doba) svjedoči o vrlo staru i tradicijom obilježenu ukopničkom mjestu, Šamatorju. Stoga je vrijedno svake hvale ovdje kazati da se naši mrtvi danas ukapaju u jedno kulturno, puno poštovanja kršćansko groblje staro oko dva tisućljeća.

U svakom je slučaju najznačajnije i najzanimljivije u goričkih iskopina pronalazak ranokršćanske bazilike iz 4. – 6. stoljeća. Bazilika je pravokutna dvorana koja je stupovima podijeljena na više lađa, tako da je srednja lađa bila šira od ostalih jer je bila namijenjena narodu. Sporedne su pak lađe bile manje i služile su raznim liturgijskim i inim potrebama kršćanske zajednice. Ranokršćanska gorička bazilika je jedna u nizu takvih na ovom prostoru. Naime, na prostoru od Neretve do Cetine i od Čvrsnice i Vrana do Biokova postoji više desetaka što istraženih, što neistraženih ranokršćanskih kasnoantičkih bazilika, koje imaju nešto zajedničkoga. Salona (Solin) je bio ondašnji centar kršćanstva  na ovom području, te je kao takav imao značajan utjecaj i na način gradnje crkava u nas. Sigurno je i Gorica padala pod taj utjecaj.

Ranokršćansku baziliku u Gorici možemo promatrati samo preko vanjskih zidova, njenih temeljnih obrisa jer cjelokupan prostor nije istražen. Tek sjeverni, istočni i južni dijelovi mogu nam predočiti tlocrtni izgled crkve. Naime, unutrašnjost bazilike, tzv. srednja lađa i oltarski prostor, koji se nalaze pod podom stare crkve, nisu još istraživani. Razlog tome su trošni zidovi i ugroženost kompletne konstrukcije stare crkve koja bi jednim takvim zahvatom bila u temelju poljuljana, ako ne i urušena.

Prostorije goričke ranokršćanske bazilike nisu u svojoj biti različite od drugih već istraženih na ovim prostorima. Nu, ipak se osebujnost ove građevine može podičiti svojom gotovo u cijelosti sačuvanom piscinom (krstionicom ili krsnim zdencem).

Na sjevernoj strani sadašnje stare crkve iz 1856. godine pronađeni su vanjski i pregradni zidovi prostorija ranokršćanske bazilike koji nam zapravo govore o liturgiji krštenja u rano doba kršćanstva i njezinu stepenastom hodu od ulaznih vrata do oltarskog prostora bazilike. Narteks je prvi prostor s kojim se susrećemo ulazeći na glavna vrata u baziliku. Riječ je grčko-latinskog podrijetla nartheks, a znači predvorje, trijem. Obično se u kršćanskoj terminologiji riječju narteks označuje prostor na ulazu u baziliku namijenjen katekumenima (odraslim pripravnicima na krštenje). tu su katekumeni učili prve korake kršćanstva te su tako bili pripremani za tada jedan od važnih sakaramenata, krštenje. U najstarije doba kršćanstva krštavalo se nakon vrlo kratke vjeropouke. Smatralo se da je od svega najvažnija vjera za stupiti u kršćansku zajednicu. S vremenom se povećao broj Kristovih sljedbenika, osobito onih koji su dolazili iz progonstva pa se zbog toga moralo ozbiljnije pristupiti i samoj pouci prije krštenja. Priprava na sakaramenat krštenja (katakumenat) trajala je oko tri godine, a bila je podijeljena na dva dijela na dalju (posrednu) i bližu (neposrednu) pripravu. Dalja priprava je započimala upravo u narteksu. Katekumen je tu najprije kazivao svoje ime biskupu, svećeniku ili đakonu. Time bi bio upisan na listu pripravnika na krštenje.

Posebna su pravila bila pri upisu u katekumenat. Naime, kandidati bi tu najstrožije bili podvrgnuti pitanjima o svom podrjetlu, staležu, službi… Hipolit Rimski, svojedobno vrsni poznavatelj liturgije i teologije, zahtijevao je da robovi samo s dopuštenjem svojih gospodara smiju pristupiti katekumenatu, a oženjeni su pak mogli niti na pouci uz uvijer da će do raja svog života ostati sa svojim supružnikom. Neki pozivi, npr. kazališni glumci te različita zanimanja, koja su na bilo koji način bila povezana s poganskim religijama i običajima, također nisu ispunjavala uvijet ulaska u instituciju katakumenata.

Isto tako je svaki od kandidata bio pitan o motivima svoje odluke na krštenje, jer je bilo ljudi koji su tu dolazili iz puke radoznalosti. Kako je već kazano, u to je doba (3., 4. st.) katakumenat u ovoj daljoj fazi trajao negdje oko tri godine. Učitelj je bio svećenik ili đakon, a od 3. st, su i laici pomalo preuzimali ulogu katehete. Pouke su se u ovom prvom dijelu odnosile uglavnom na asketski i liturgijski, te moralni život crkve i kršćana. Katekumeni su se mogli zvati kršćanima. Sudjelovali su u liturgiji službe riječi slušajući biblijska čitanja i propovijed. Nakon toga se kršćanska zajednica posebnim obrascima molitava za katekumene obraćala Bogu, dok je kateheta polagao na njih ruke. Potom su, prije prinosa darova, uz Božji blagoslov bili otpušteni. Katekumeni, naime, nisu smjeli, prema tadašnjim crkvenim zakonima, prisustovati euharistijskoj službi, jer nisu bili punopravni članovi crkve – nisu primili sakaramenat krštenja. Prema potrebi zajednice narteks je mogao biti više ili manji. U goričkoj je bazilici  očito kršćanska zajednica bila potrebna višeg predvorja, što svjedoče arheološke iskopine toga prostora. Imajući u vidu da su već u 4. st. imali velebnu baziliku dade se zaključiti da su kršćani Gorice, Sovića i šire bili jedna brojna i u svakom slučaju dobro organizirana kršćanska zajednica.

Bližem ili neposrednom razdoblju priprave na krštenje pripada drugi prostor u goričkoj ranokršćanskoj bazilici, a taj je katechumeneion – grčka riječ koja označava prostor za katekumene. Ponegdje se ovaj prostor naziva i čekaonica jer su u njoj neposredno pred primanje sakaramenta krštenja katekumeni čekali na taj svečani čin. Prostor je u samoj bazilici smješten drugi po redu polazeći od glavnog ulaza. Jasno se može uočiti, jer je omeđen zidovima koji ga dijela od narteksa i baptiserija. Prostor je bio vezan s glavnom lađom u crkvi jer su jedino tako katekumeni mogli sudjelovati u liturgiji službe riječi. Kandidati, koji su stupali u neposrednu etapu priprave na sakaramenat krštenja, opet su trebali proći neke ispite. Uglavnom je vrijeme korizme bilo rezervirano fazi neposredne priprave. Korizma je i po svom sadržaju i po svojoj ozbiljnosti bila blagodatna upravo za bolju i savršeniju vjeropouku. Posebno su mjesto u neposrednoj pripravi na sakaramenat krštenja u doba ranokršćanske bazilike u Gorici zauzimali egzorcizmi. Egzorcizam je pojam koji u kršćanskom riječniku označuje istjerivanje sotone, zla iz čovjeka preko službene osobe sbagom Duha Svetoga. Obred je bio vrlo kompliciran. Zlo ili sotona napastuje i bliza je svakom čovjeku i ni pred jednim ne posustaje. Čovjek se toga mora osloboditi, ali je nemoćan uspjeti svojim silama, nego ga spasava Bog preko Crkve. Temeljna zadaća uspjeha bio je post i molitva, posjet bolesnicima i vršenje dobrih djela. Vjeroučitelji su sve to strogo kontrolirali, tako da nije mogao svatko i u svako vrijeme postati kršćaninom.

Na Veliki je petak bilo posljednje svečano okupljanje katekumena. Egzorcizmi s posebnim molitvenim obrascima još su jedamput kazali koliko su prvi kršćani pridavali pažnje tim obredima. Još su mnogi znakoviti obredi pratili svečane čine one bogate stare liturgije obreda krštenja. I bazilika se u Gorici može ponositi isto tako bogatom tradicijom starih obreda, posebno liturgije krštenja.

Baptisterion ili baptisterium je grčko-latinska riječ koju prevodimo riječju krstionica ili pohrvaćujemo rječju baptisterij. Naime, to je kapelica ili prostor u kojem se nalazi piscina (zdenac za vodu) u kojoj se krštavalo. Najzanimljiviji prostor, rekli bismo, u svakoj kršćanskoj crkvi, a osobito kad je riječ o ranokršćanskoj bazilici. Radost arheologa nije u tome što on predstavlja ili točno zna gdje je skrita piscina, nego je radost u njezinu pronalasku, a radost je tim veća što je krsni zdenac ostao usprkos zubu vremena vrlo dobro očuvan. Takav je upravo slučaj s piscinom u goričkom baptisteriju. Ona se nalazi u sredini. U obliku je križa s po tri stepenice sa svake strane. Sve je puno simbola. Želja je prvih kršćana bila da se u obliku križa grade crkve, krstionice a osobito piscine. Znak je to da se kroz sakaremenat krštenja umire kao što je Isus na križu umro. Tri stepenice opet imaju posebno simbolično značenje Presvetog Trojstva jer krštenik biva kršten “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

Krsni obredi u ranokršćansko doba

U Novom zavjetu nalazimo Isusov nalog za krštenje (usp. Mt 28,19). O tome nam još očitije svjedoči sami Isusov pristup krštenju u rijeci Jordanu (Mt 3, 13-17; Mk 1, 9-11). Najbolju nam sliku u obredima krštenja u vrijeme prve crkve, uz Tertulijanovo djelo De baptismo (Krštenje) te stare spise Didache i sirijske Didaskalie, daje Hipolit Rimski u svojoj  Traditio apostolica (Apostolska predaja). Na temelju ovih spisa može se približno rekonstruirati izgled obreda  krštenja u ranom kršćanstvu.

Uskrsna je noć na poseban način u prvoj crkvi imala značajnu ulogu za obrede sakramenta krštenja. Puna simbolike i obreda nije se mogla odvojiti od ionako znakovitošću prebogate liturgije krštenja. Stoga su prožimajući se međusobno s puno tajnovitosti a opet tako opipljivi bljeskali svjetlom iako su se odvijali po mrkloj noći. Katekumeni su pred samo primanje sakaramenata priznavali svoju vjeru u Trojedinog Boga odgovarajući na tri pitanja: “Vjerujem” te su potom tri puta sotoni kazivali: “Ne”. Bili su to uistinu svečani obredi puni znakova, simbola i ljepote jer se nikome nije nigdje nije žurilo. Jedina hitnja je bila biti kršten, postati kršćaninom, a i tu je trebalo i strpljivosti (3 godine) i ljubavi za ono što želiš. Zamislimo samo danas kako bismo  reagirali da moramo prije krštenja tri godine ići na vjeronauk. Zamislimo samo kako bi nam ovo brzo potrošačko individualističko društvo zamjeralo za takav čin u životu. Naime uvijek nam se treba negdje žuriti, a jedino na smrt nećemo zakasniti.
Pred ulazom u baptisterij stajao je biskup ili pak svećenik komu je pomagao đakon. Tu se odvijao effata-obred. Slavio se vrlo svečano. Biskup ili svećenik je prstom nakvašenim uljem ili pljuvačkom doticao katekumenove nozdrve, usta i uši te pri tom izgovarao obredne riječi: “Effata” – Otvori se!” Otvori se (effata!) Božjoj riječi, da je možeš čuti i kazivati, i mirisu žrtve (tamjana) koja se sviđa Bogu. Na prvi mah nam izgleda odurno čuti za pljuvačku u jednoj tako velikoj liturgiji sakramenta krštenja. Pljuvačka je zapravo staro obredno sredstvo, poznato mnogim drevnim religijama. Osobito se upotrebljavala u obredu egzorcizma. U grčko – rimskom religijskom okružju pljuvačka se smatrala jakim sredstvom u borbi protiv sotone. Opsjednuti su bili pomazivani pljuvačkom uz posebne molitve. U Židova su rabini pljuvačkom liječili bolesti očiju. Stara je kršćanska tradicija pak imala u sv. Pismu izvanredan primjer gdje Isus pljuvačkom liječi gluhonijema čovjeka (Mk 7, 31-27). Odatle se i prva crkva nadahnula. Ulje je, za razliku od pljuvačke, pilo raširenije u upotrebi. Sve su ga strane svijeta koristile u različite svrhe. uza svu svoju višenamjensku upotrebu označavalo je i socijalni položaj čovjeka u društvu. Služilo je također i kao sredstvo za njegu tijela. Činilo je tijelo snažnijim i izdržljivijim, pa su ga upotrebljavali sportaši, osobito borci u ringu, hrvači jer ih je uljem namazano tijelo činilo neuhvatljivima svom protivniku.

U Starom je Zavjetu ulje imalo značenje Božjeg izabranja. Tako su kraljevi, proroci i svećenici bili pomazivani i time su se smatrali opunomoćenicima Božjim na zemlji. Novokrštenici su također bili pomazani uljem dvaputa, prije i poslije krštenja. Pomazanje prije 3 krštenja je znak potpunog odreknuća od zloga. treba započeti apsolutno novi život s kristom. Poslije samog krsnog akta opet su bili pomazani uljem krizme, Duhom Svetim. Simbolično su tako označeni kristovi jer je i Isus bio Mesija – Pomazanik.

Obrede u baptisteriju, po tko zna koji put, nije zaobišlo odreknuće od zloga (abrenuntiatio). Ovaj je obred vrlo star, a najstarije doba se obavljao dok je krštenik silazio niza stepenice u krsni zdenac. Kasnije je zbog velikog broja kandiodata za krštenje te da se naglasi njegovo simbolično značenje sam obred bio premješten na Veliki Petak, a počimao bi točno u tri sata popodne kad je Isus na križu umro. Na nekim se mjestima obred slavio na Veliku Subotu poslije podne. Kod odreknuća je najvažnije da se kandidat odreče sotone. On je to činio okrenut prema zapadu. Zapad je u starim kulturama bio simbolom zla. Tako je za stare grke označavao smrt, podzemni svijet. Mitska priča kaže da su se vrata za Had (mjesto gdje su, prema grčkom vjerovanju, odlazile duše nakon smrti) nalazila na zapadu, gdje zalazi Sunce. Za stare je kršćane također zapad bio izvor zla, stoga se je i ovaj obred slavio tako da je katekumen bio licem okrenut k zapadu, jer tamo nestaje Sunca i odotud dolazi noć. Nakon što se kandidat odrekao sotone, prisegnuo je Kristu. Obred je opet bio pun simbolike. Naime, katekumen bi se od zapada okrenuo licem prema istoku. S istoka dolazi svjetlo. Kršćani su u to doba vjerovali da će Gospodin u slavi doći s istoka, jer tamo izlazi Sunce (Mt 24, 27), jer je Isus svjetlo (Iv 8, 12). Stoga je zaokret od zapada prema istoku bio potvrda pripadnosti, ne više tami i zlu, već Kristu, izvoru svjetlosti. Slijedeći korak ka krsnom zdencu pratilo je priznavanje vjere u trojedinoga Boga. Vjerovanje je već u Novom Zavjetu bilo sastavni dio obreda krštenja (Dj 8, 37). Krštenje se smatralo pečatom vjere. Katekumen je tri puta, na svom putu do krštenja, priznavao javno pred cijelom kršćanskom zajednicom svoju vjeru u Boga. Prvi put na kraju katehetske pouke kad mu se svečano dodijeljivao obrazac vjerovanja, zatim nakon obreda odreknuća od sotone vjerovanjem je potvrdio pristanak uz Boga, te treći put za vrijeme samog čina krštenja, dok je silazio u zdenac. Nakon  svih uvodnih veoma svečanih i simbolima obilježenih obreda pristupalo se samom činu krštenja. najprije su katekumeni skidali sa sebe odjeću, te bi stupali krsnom zdencu. Bila su dva načina krštavanja: polijevanjem i uranjanjem. U krsnom zdencu goričke bazilike oba su slučaja mogla proći. Budući smo svi, manje više, imali priliku prisustvovati krštavanju polijevanjem, ovdje ćemo zbog zanimljivosti ukratko predočiti način krštavanja uranjanjem u vodu. Običaj je vrlo star. Svoje korijene vuče iz Starog Zavjeta. Uranjanje i izranjanje iz vode ima znakovito značenje. voda je prapočetak svakog života. Voda ima osobine da pere, čisti i uništava. Prema takvom shvaćanju ona sapire s novokrštenika staru griješnu nečistoću i uništava svaki grijeh. Sve što je na bilo koji način na čovjeku grijehom zaprljano, izčezava u krsnom vrelu. Činom krštenja rađa se nevinost i čovjekova čistoća. Uranjanje u krsnu vodu novokrštenik umire, kao što je Isus na križu umro, i izranjanjem iz vode uskrisava, kao što je Isus treći dan uskrsnuo. I tako tri puta. Stoga je Sveto trodnevlje Uskrsa (Veliki Četvrtak, Veliki Petak i Velika Subota) vrlo simbolično davalo pečat obredima sakramenata krštenja. Krštenje uranjanjem danas postoji još u istočnim pravoslavnim crkvama. katolička crkva je pak zadržala obred krštenja polijevanjem. Nakon samog čina krštenja novokrštenik je izlazio iz zdenca i bio pomazan uljem. To je zapravo bio sakramenat svete krizme. Obred pomazanja nakon krštenja je vrlo star, seže do 2. st. Tada je široko bio u upotrebi jer se smatralo da ulje štiti od prehlade pa se u tu svrhu i upotrebljavalo. Pogotovo je bilo dobro došlo nakon što je novokrštenik tek izašao iz vode. Mazalo se po cijelom tijelu. Simbolika mu je bila da je kršćanin tim činom postao udom Kristovim (Pomazanikovim). pomazanje uljem krizme ulijevalo je snagu novokršteniku u životnoj borbi protiv zla i grijeha. Ovaj obred u liturgiji se krštenja zdržao do danas, a na poseban način je do danas ostao prisutnim kao sakramenat sv. krizme u istočnim crkvama.

Nakon krizme novokrštenik je oblačio bijelu haljinu i tako obučen ulazio je u glavnu, srednju lađu gdje je bio sav kršćanski puk koji se došao moliti i diviti svemu što se događalo u tim obredima, a uistinu je bilo svečano, lijepo i pobožno. Odjeća predstavlja onoga tko je nosi. To su dobro znali stari kršćani. Zato je i skidanje stare i oblačenje nove odjeće pratilo od samog početka i obred krštenja. Promjena odjeće u biblijskom svijetu je uvijek značila izmjenu načina života. Simbolika zamjene odjeće zorno nam kazuje o “starom čovjeku” koji nestaje sa starim odijelom i “novom čovjeku” koji se rađa oblačeči novu bijelu haljinu. Bijelaboja opet je znak svečanosti, radosti. U Sv. Pismu je Božja odjeća “bijela kao snijeg” (Dn 7, 9). Cijela je pak Biblija puna bijele boje koja je uvijek povezana s lijepim, rajskim, Božanskim, čistim, besmrtnim, neraskidivim, … Tako je i u obredu sakramenta krštenja preuzela sve te biblijske znakovite odlike.

Nakon toga su novokrštenici mogli biti prisutni i na euharistiojskoj službi po prvi put jer su sada bili punopravni članovi crkve. U toj sv. misi primali su prvu pričest te na kraju bili otpušteni uz svečani Božji blagoslov.

U ovom kratkom prikazu ranokršćanske bazilike u Gorici i obreda koji su se slavili u njenim sjevernim prostorijama, mogli smo se donekle upoznati sa liturgijskim obredima i običajima starih kršćana. Iustinu se možemo podičiti svim tim lijepim i raskošnim starim obredima, ali se u isto vrijeme moramo zapitati o današnjoj našoj situaciji, o našem vjerskom životu, čiji smo svi mi nositelji i kao takvi smo za nj odgovorni. Na istočnoj strani stare crkve sv. Stjepana prvomučenika pronađene su dvije apside sa sjeverne i južne strane dok se ona centralna nalazi pod podom apside spomenute crkve. Također je u sklopu tih iskapanja pronađeno mnoštvo grobova različitog vremenskog razdoblja. Na južnoj su strani pronađene dvije ranokršćanske grobnice od kojih je jedna istražena, a drugoj ulaz pokazuje smještaj pod podom unutar stare crkve. Pronađena grobnica je na svod sa dva postolja sa strane, izgrađena od rimskog crijepa, na koje su se stavljli mrtvaci i jednom kosturnicom u sredini koja je oslobađala prostor kako bi se i više tijela moglo ukopati. Grobnica je opljačkana te u njoj nije pronađeno nikakvih drugih pokretnih nalaza.

Starohrvatska župna crkva iz 9. – 11. stoljeća

Hrvatima  Gorice, Sovića i šireg područja najznačajnija su otkrića ulomaka starohrvatskog tropleta u arheološkim iskopinama uokolo stare crkve u Šamatoriju. Također mnoštvo pronađenih starohrvatskih grobova i u grobovima raznovrsnih starohrvatskih oruđa i nakita svjedoči nam da je, od dolaska Hrvata u svoju današnju domovinu i od njihova pokrštenja, Gorica bila i do danas ostala njihovim središtem. Ostaci starohrvatske kulturne baštine u Gorici veliki je prilog povijesti, povijesti umjetnosti i kulturi našega naroda na ovim prostorima. Starohrvatski ulomak pluteja ili pilastra oltarne pregrade mogu biti i političkim argumentom za Hrvate ovih predijela. Stoga zaslužuju da se o njima s ponosom i prkosom priča.

U popisu starohrvatskih župa iz 10. st. spominje se župa  I m o t a.  Vremena su bila takva da su sve tadašnje župe nicale oko utvrda ili u njima kako bi bile zaštićene od čestih barbarskih prepada. Jedno od utvrda tadašnje Imotske župe bijaše upravo Gorica. Neki su povijesničari osporavali da je Gorica središte stare župe Imota, no danas su svi takvi povici, nakon arheološkog prebiranja tla oko stare crkve i pronalaska istinskog sloja srednjovjekovne starohrvatske religijske kulture, uistinu bili uzaludni. Hrvatima je ovdje došlo kršćanstvo iz stare splitske nadbiskupije. Iako su Gorica, Sovići i susjedni krajevi imali kršćanske zajednice i prije dolaska Hrvata, nisu mogli opstati jer su Hrvati pristigli kao poganski narod i kao takvi su vjerovali u više bogova prisiljavajući kršćane da im se podvrgnu. Stoga je cijeli ovaj prostor bio velikom kršćanskom misijom. Pop Dukljanin u svom djelu “Kronika Popa Dukljanina” spominje župu Goricu imenom GORIMITA (Gora i Imota). Ovo djelo je opat s otoka Mljeta Orbini preveo na talijanski jezik. U njemu je ime GORIMITA preveo imenom VELIKAGOR, što je izazvalo pomutnju među povijesničarima. Tako su neki smatrali da se u imenu GORIMITA krije samo župa Imota kojoj se ne zna sjedište. Drugi su pak tvrdili, uzimajući u obzir samo talijanski prijevod i ime VELIKAGOR, da se tu radi o staroj župi koja je imala sjedište u današnjim Veljacima (Velikagor – Veljaci). Treći su opet smatrali da i GORIMITA ili VELIKAGOR imaju svoje sjedište u GORICI (Gorimita) ili u VELIJOJ GORI (Velikagor). U svakom slučaju su se naliv pera lomila oko točnog smještaja stare Dukljninove Gorimite. Na temelju dosadašnjih arheoloških iskopina nimalo ne bismo trebali sumnjati u ispravnost trvdnje da je Gorica bila sjedištem srednjovjekovne stare župe Imota. To potvrđuje u prvom redu rukom goričkog župnika fra Petra Bakule uzidani dio starohrvatskim tropletom urešene oltarne pregrade u apsidu stare crkve iz 1856. god. Upravo je ovaj crkveni ukras bio povodom iskapanja i stručne obrade svakog komadića pronađenih ulomaka. Također je isto tako mnoštvo ulomaka pronađeno uokolo stare crkve po grobovima i drugim dijelovima groblja.

Ulomci pilastra oltarne prigrade te fragmenti pluteja i drugih ukrasa koje imamo u Gorici zaista nas vežu sa starohrvatskom kraljevskom školom u okolici Knina. Slični ili posve isti motivi na fragmentima pronađenim u starohrvatskoj crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici jasno nam potvrđuje tu povezanost. Arheolog prof. Tihomir Glavaš je, obrađujući temu starohrvatske umjetnosti na prostorima BiH, goričkim starohrvatskim ulomcima pronašao identične u Gornjim Koljanima kod Vrlike i prema tome ih je istraživanju datirao u 9. st. Većina je starohrvatskih crkava bila mala površinom. Stoga su i temelji takve crkve u Gorici pod podom unutar stare crkve iz 1856. godine.

Usud starohrvatske crkve sv. Stjepana u razdoblju turskog zuluma

U 15. st. je cijelo područje stare Imote bilo izloženo čestim turskim prodorima. Godine je 1463. pala Bosna te se tako čitava Hercegovina našla u teškom položaju. Turci su nadirali pa su i naši krajevi očekivali skori pad. No, domišljati su Venecijanci 1465. zauzeli prostor stare Imote i uspjeli su ga sačuvati do 1493., kada je postalo nemoguće izdržavati silne napade turskih osvajača. Imota je pala. Turci su proglasili nahiju. Imotski kojoj je pripadala i Gorica. Cjelokupno se stanje pogoršalo na svim razinama. Vjerski se život unatoč svemu nije gasio, ali se morao provoditi u strogoj tajnosti. Imotski su franjevci nastojali, koliko je god bilo moguće, nastaviti tradiciju koja je uvijek, stoje situacija bila teža, bila sve izražajnija. Ljudi su jedini spas u tako teškim vremenima imali u vjeri koja ih je snažila. Imotsku su crkvu sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici Turci srušili, ali nisu uspjeli srušiti vjeru koja je sve opet skupljala oko svetih ruševina. Nemamo čvrstih dokaza, ali prema pisanim vrelima iz 17. st. doznajemo daje u to doba (17. st.) crkva stajala na uzgor. Vjerojatno su je fratri svih tih krvavih stoljeća izgrađivali i održavali.

Na početku 17. st. crkva je u Gorici bila trošna i djelomično urušena. Morala se obnoviti, da se posve ne sruši. To pak nije bilo lako. Naime, valjalo je dobiti sva moguća dopuštenja, od mjesnih vlasti, pokrajinskih, pa sve do samoga sultana. Franjevac Stjepan Kunić, vjerojatno župnik, sve je učinio kako bi se crkva obnovila i urušeni dio ponovno izgradio. Tako je on 1613. god., po tko zna koji put, obnovio drevnu starohrvatsku crkvu u Gorici i dao uklesati nad ulaznim vratima godinu (1613). Boljem vjerskom životu u to vrijeme pridonijelo je imenovanje makarskog biskupa, čija je biskupija dugo bila ispražnjena. Na prijedlog ugarsko-hrvatskog kralja Matije (1608. – 1619.) Sveta je Stolica makarskim biskupom 15. lipnja 1615. imenovala franjevca Bartula Kačića. Biskupija je imala 18 župa. Njih 15 su pastorizirali franjevci iz samostana Makarske, Zaostroga, Živogošća i Imotskog, a tri su župe opsluživali svjetovni svećenici.

Samostanu u Imotskom su pripadale četiri župe medu kojima je bila i Gorica. U izvješću 1626. biskup Kačić spominje župe poimenice: Podbila, Sovici, Drinovci i Kamen most. Ugledni hrvatski povjesničar fra Bazilije Pandžić drži da biskup izrijekom ne navodi Goricu, stoga što je u to vrijeme župnik stanovao češće u Sovićima nego u Gorici. Važno je napomenuti da je onodobno jedina crkva za sve četiri župe imotskog samostana bila crkva svetoga Stjepana Prvomučenika u Gorici. Godine 1645. umro je biskup Bartul Kačić, a istodobno je izbio tzv. Kandijski rat (1645. – 1669.) između Venecije i Turske za otok Kretu ili Kandiju, po čemu je i nazvan Kandijskim. Venecijanci su nagovorili pokrajinu Makarsku da se sa svoja 23 sela odcijepi od Turske i prizna njihovu vlast. Za odmazdu su Turci srušili sva tri franjevačka samostana uz obalu (makarski, zaostroški i živogoški). Tomu zulumu nije mogla pobjeći ni gorička crkva sv. Stjepana Prvomučenika. Nahrupili su Turci u nju, obeščastili je, sve su slike sasjekli i crkvu zapalili. Teška su bila vremena, no ljudi su sve to strpljivo podnosili. Fra Marijan Lišnjić, novi makarski biskup (1664. – 1686.), rodom je vjerojatno iz Gorice ili Sovića, a zna se da je kršten u crkvi sv. Stjepana u Gorici. U svom izvješću iz 1672. piše da je na mjestu crkve sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici našao ruševine. Biskup je Lišnjić puno pomagao rodnu župu i crkvu u kojoj se krstio.

Tijekom Bečkog rata (1683. – 1699.) fratri su s narodom iz Imotskog i okolice morali u Omiš, pa su se opet vraćali, svjesni da se samo uskočkim metodama u to vrijeme mogla sačuvati vjera. Fratri su i dalje nastojali, iz samostana u Imotskom, po cijenu vlastita života i nabijanja na kolac, pružiti svojim vjernicima duhovnu pomoć koja je u teškim vremenima itekako bila potrebna. Narod se mogao osloniti na svog fratra s kojim je dijelio i najradosnije i najteže trenutke života. A fratri su bili oslonac, kojemu je čovjek naših krajeva mogao i sa suzama i sa smijehom istresti svoju dušu. Fratar – narod, nije tek otrcana fraza, nego je to postala, i do danas ostala, u našim krajevima neraskidiva jedinka, međusobno prožeta, isprepletena sa svim teškoćama povijesti i vremena.

Nakon Bečkog rata potpisan je mir u Srijemskim Karlovcima koji je podijelio Makarsku biskupiju na dva dijela, turski i venecijanski. Iako su Venecijanci osvojili velik dio Hercegovine, mir u Srijemskim Karlovcima je smanjio to područje. Ipak je Imota zauzimala dio današnje Hercegovine. Pretpostavlja se da je crkva sv. Stjepana Prvomučenika iz tih vremena zapravo starohrvatska crkva (9. – 11. st.) koja je nekoliko puta bila rušena i koju su fratri obnavljali i gradili.

Fra Stipan Vrljić i njegovo doba

Fra Stipan Vrljić, dični sin Sovića, rodio se 1677. u Svetoj Gori, Svetigori. Zasigurno je bio školovan čovjek jer nam je ostavio kroniku bez koje bismo tapkali u mraku tražeći koji podatak a životu i vremenu 18. st. slavne Imote. Obuhvaćala je veliki dio današnje Hercegovine. Fra Stipan, kao i ini fratri teških vremena turskog haračenja, vodio je svoj narod u vjerskom i političkom životu. Bio je župnik u Gorici od 1703. do 1713. Vrlo je zanimljiv njegov “Popis darovatelja crkve sv. Stjepana” u Gorici. Spis se nalazi u franjevačkom samostanu u Imotskom, a napisan je bosančicom ili hrvatskom ćirilicom. Transliteraciju popisa izradio je prof. Tihomir Glavaš zahvaljujući fra Vjeki Vrčiću, koji se fra Stipanom Vrljićem i njegovim vremenom uistinu puno bavio. Na današnjem razumljivom hrvatskom jeziku pročitali bismo ga na slijedeći način:

Ovi Misao (misal) uze Jakov Grančić, paramentu od svile strikanu, a postavljenu arnom (?). Uzeše svi sinovi pokojnoga Mije Vlašića, tumač uze Mar-tin Varljić, otarnik uze Šimun Paračik (Paradžik); Kalež uzeše sviu skupa i patenu to jest Lukavčani, Sovićani – košulju naglavnik i pas uze Mati Bašić, ručnike dade 20. Stipan Varljić kapelan od ove carkve .5. Stipana, i u ovoj robi neimadu ilake (udijela) nikakove Goričani; koju robu nabavi svuh iz Mletaka naš kapelan, i kada je nestane nakon nas neka je naši sinovi ponove jer će im platiti Bog Svemogući i .S. Stipan Mučenik.

Vrijedno je za našu crkvu i uopće za kulturu imati takav dokument koji svjedoči o živoj vjeri ljudi koji su sve priskrbili za crkvu u kojoj su se krstili i koja im je bila utjehom teških dana i stoljeća. Vodeni svojim fratrima s puno povjerenja, s puno vjere u Boga, gradili su uvijek iznova svoje svetinje, svoje “utjehe žalosnih”. Fra Stipan je dobro poznavao narod, a taj je narod radije umirao nego pogazio vjeru i narodnost. Ostavio nam je fra Stipan u kronici i popis župa s granicama i selima koji su ulazili u njihov sastav, a koje su imotski fratri opsluživali:

U Vrljićevo doba, osim crkve sv. Stipana u Gorici, živjele su još crkve sv. Luke na Kamen Mostu, sv. Ante u Rastovači i sv. Marije na Ričini.

Ni 18. st. nije bilo mirno. Venecijanci su pokušavali dobiti što više prostora u Dalmatinskoj Zagori i današnjoj Hercegovini, a to su isto htjeli i Turci, pa se opet ratovalo. Mletačko-turski rat (1714. – 1718.) završio je tako da su Venecijanci istjerali Turke iz cijele Imote koja je tada zauzimala velik dio sadašnje Hercegovine. Bila je to ona srednjovjekovna, starohravatska Imota sa svojim granicama. No nakon Požarevačkog mira, koji je sklopljen na sjednici održanoj 2. siječnja 1718., drevna župa Imota nije se više mogla nosati s osvajačima pa je u miru podijeljena na turski dio koji je nazvan Bekija (tur. bekky = ostatak) i na venecijanski (kršćanski). Podijeljena je tako da su s imotske tvrđave Topane ispalili topovsku kuglu i, prema dometu kugle u prirodi, na karti zašestarili granice. Tako je župa Gorica ostala u turskom dijelu, u ostatku ostataka (reliquiae reliquiarum) starohrvatske Imote. Nisu bili zadovoljni ljudi, nisu bili zadovoljni ni fratri. Pogotovu nije bio zadovoljan fra Stipan Vrljić jer su mu rodna župa i sv. Stipan Prvomučenik ostali u mučeničkoj zemlji. Nastojao im je pomoći koliko je mogao, ali to nije bilo puno. Godina 1718. zauvijek će ostati tragedijom koju je obilježilo ispaljivanje topovske kugle. No jedno srce Imote mletačke i Imote turske još je jače, s dva bila, udaralo i nije se dalo.

Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović na mjestu mučeničke crkve sv. Stjepana Prvomučenika nalazi ruševine. Ali je narod štovao sveto mjesto, i nedjeljom i svetkovinama se skupljao na svetu misu. Kad je 1798. apostolski vikar fra Grgo Ilić posjetio Goricu i ruševine crkve, zapovjedio je da se na svetome mjestu podigne oltar i da se na njemu slavi sveta misa.

Godine 1836. Gorica je proglašena samostalnom kapelanijom, odvojivši se od posuške župe, a 1859. vraćena joj je čast i vlast župe koju je imala od starohrvatskih kraljeva i sačuvala tijekom turskog zuluma. Pod svojom jurisdikcijom imala je sela Soviće, Grude i Dubravu. Sv. Stjepan u Gorici i njegova crkva opet su počeli slobodno disati sa svojim narodom.

 

Prema njoj, mogli smo prvi put u turskom carstvu, kao kršćanski hrvatski narod, nakon tolikih stoljeća za svoje vjerske potrebe graditi crkve. U takvim prilikama za goričkog župnika dolazi fra Petar Bakula 1856. Pravi vođa naroda, domišljat, diplomat, ali bez dlake na jeziku kad je u pitanju vjernički puk Hercegovine. U svom je župničkom mandatu u Gorici od 1856. do 1859. bio iznimno aktivan. Znao je da se Pariški kongres neće ponoviti. Valjalo ga je iskoristiti jer tko zna što je budućnost nosila. Sam je bio začetnikom i izvoditeljem gradnje današnje stare crkve sv. Stjepana u Gorici. Crkva je građena na temeljima svih starijih crkava. Nad ulaznim vratima dao je Bakula isklesati u kamenoj ploči godinu 1856. i time je označio starost danas najstarije crkve u Zapadnoj Hercegovini koja je još u funkciji, a služi kao grobljanska crkva. O crkvi i župi fra Petar piše: “Pod imenom mjesne kapetanije odijeljena je od matice Posušje g. 1836. Od tada ima i matice. Malo zemljište za ovu župsku kuću dala je katolička obitelj Krnjić. Kuću, slamom pokrivenu, suhozidinu, sagradio je o. Stjepan Karlović iz Kreševa. Spomenutu kuću, koja se rušila, sadašnji župnik je napustio i nastanio se kod crkve u maloj kući bratovštine te čeka mogućnost da mu se napravi pristojan stan.

Gorica ima vrlo blagu klimu. Nalazi se na prisojnom kraju velikog polja koje se prostire od Prološca do Barana, 6  sati hoda dugo, a široko sat i  pol. Ovo veliko polje je vrlo plodno radi prirodne masnoće tla i radi zimskih poplava. Bilo bi  još plodnije kad bi se iz Vrljike (ili Radave) dovela voda kojom bi se ljeti natapalo. Polje ima dva jezera: Prološko  jezero i Krenicu. Ima jednu rijeku Vrljiku, mnogo vrela razbacanih na sve strane. Sve ovo čini Goričkopolje vrlo lijepim. Župa Gorica ima četiri sela: Jedno na zapadu istoimeno, na istoku Soviće i Grude te na jugu Dubravu. Gorica, Sovići i Grude se prostiru na sjevernom kraju polja ispod neprekidnog brda Strane. Dubrava je u sredini polja.

Gorica graniči na istoku s Grudama koje pripadaju Ružićima, na jugu s Ružićima i Runovićima, na zapadu s Medvidovićima, i na sjeveru s Posušjem. Gorica (šumica) ima ruševina tvrđave. U starom groblju pokraj crkve bilo  je više od dvije stotine velikaških nadgrobnih spomenika, kojih je veliko kamenje gotovo sve ugrađeno u zid nove crkve koja je ondje sagrađena. Na sjevernoj strani od groblja, bio  je nekada veliki grad. U njegovim ruševinama našao sam g. 1856. banju, popođenu kamenčićima razne boje, vješto obrađenim (mozaik). Također u sredini velikoga groblja u Gorici dugo su se čuvale ruševine crkve sv. Stjepana, koje  su podržavale vrlo živu pobožnost  prema svetom mjestu. I iz dalekih mjesta dolazili su ljudi da ispune svoje zavjete i ljubili razbacano sveto kamenje. Obilazili su ruševine naokolo na golim koljenima.

Postojalo je, dakle, opće i živo štovanje mjesta, kojemu su napokon povoljne političke okolnosti dopustile da se počne g. 1856. s gradnjom nove crkve sv. Stjepana. Ja sam, koji sam tri godine bio na čelu gradnje, ne bih mogao izložiti s kakvim žarom je gorički puk pomagao da što prije vidi dovršenu crkvu. Kad se ne može ovdje iznijeti mnogo o tom radinomu puku, reći ću bar ovo. Pri koncu godine 1858. crkva je bila dovršena osim poda. Ali nemoguće je bilo dobiti kamene ploče osim iz Osoja u Posušju, dva i  pol  sata hoda  po vrlo lošem i izrovanom putu. Što se učinilo? Svaka osoba morala je sebi priskrbiti ploču na kojoj će klečati. 1 uistinu je priskrbila. Veselo su nosili na ramenima i na leđima muški i ženske 140 pa i do 600 libra težine. Iz te činjenice zaključi što treba suditi o ostalom radu puka. Kad bi se na drugim mjestima našlo i  pola goričke revnosti, sigurno ne bismo bili prisiljeni i sada misu govoriti pod drvećem. Međutim, stara crkva koju su više  puta franjevci podizali bijaše malena, naime, 15 lakata duljine, s okruglom kapelicom velikoga oltara koja je bila utvrđena svodom. Nova crkva duga je 38, široka 18 lakata. Oltarska  je kapela, sada uglasta, pod apsidom. Crkva ima 10 prozora. Jedino veliki oltar je dovršen. Ima veliki kip sv. Stjepana. Još dva za oltare označena mjesta čekaju i sada da se dovrše. Ovoj crkvi  g. 1866. (na moju molbu) slavni gospodin Ivan Franković iz Rijeke velikodušno posla veličanstvene slike Put križa, lijepo u Veneciji izrađene. Na čast crkve i za pokriće troškova popravka nastojao sam također, da se osnuje bratovština koja će imati svoja pravila, zastavu i kape. Sama pak bratovština vlastitim novcem i trudom napravi tada kuću bratovštine blizu crkve. Ako pitaš, kakvim je sredstvima napravljena tako prostrana crkva, među vrlo siromašnim goričkim narodom, evo ti odgovora: austrijski car, Franjo Josip, na ponizne molbe graditelja velikodušno je darovao 1500 forinta.

Ostalu poveću svotu dali su nam mnogi pojedini dobročinitelji. Tako i za zvono koje  je nabavio 1850. o. Petar  Kordić.

Nakon završetka crkve puk je sam, da se pobrine za crkvu i svoje pokojne, opasao o vlastitom trošku veliko kvadratno groblje zidom s malterom u opsegu 600 lakata. Uzalud ćeš na drugom mjestu tražiti slično groblje po položaju, ljepoti i smještaju. Blizu groblja s juga su glasoviti izvori Stuble.

Sovići su na Krstini imali malu tvrđavu i na više mjesta plemićkih nadgrobnih spomenika. Pod Vlašićima kod zdenca na  jug bila  je nekada tvornica opeke. U Bobanovoj Dragi postoje ruševine više velikih zgrada. Poznati su izvori i Sovićke Stuble.

Ova župa od Gorice do Gruda (Ceri) duga  je tri i  pol sata, a široka od Sovića do Dubrave jedan sat. Ima tri katolička groblja ograđena i sa kapelicama, osim Gorice. Nema pravoslavnih u ovoj župi. Turske obitelji su dvije.”

Takvom lijepom opisu Gorice i Sovića, Gruda i Dubrave i crkve u kojoj su pod okriljem sv. Stjepana čuvani i očuvani župljani i u vremenu koje opisuje fra Petar Bakula, ne treba komentara. Nadometnut ćemo ipak samo kakvo je današnje stanje stare crkve i ukratko opisati njezinu unutrašnjost. Potrebno je istaknuti da je stara crkva u Gorici nakon potresa 1923. tek jednom temeljito popravljena, premda je i poslije bilo potresa nakon kojih je njezino stanje u temelju poljuljano. Još se vidi natpis što gaje jedan od predhodnih župnika napisao na prilazu koru u staroj crkvi: Pristup zabranjen zbog trošnosti kora.

Danas postoji kompletan plan obnove i rekonstrukcije stare crkve kojim se njezin prvotni plan poštuje i ono što je u njemu zacrtano, a nije u tadašnjim prilikama bilo ostvarivo, bit će učinjeno sada. Obnova bi trebala početi 1999. godine.

Unutrašnjost stare crkve krase: na ulazu s lijeve strane krstionica s kipom sv. Ivana Krstitelja koja je reprezentativan ures crkve. Oltarski prostor je opisao fra Petar Bakula, pa ga nećemo detaljizirati. Vrijedne su spomena svakako slike fra Mirka Ćosića ispred oltara u nišama s lijeve i desne strane. Lijeva slika prikazuje biblijski motiv Milosrdnog Oca, a desna priča o Isusu, Prijatelju malenih. Obje slike valja restaurirati kao i cjelokupnu unutrašnjost crkve. Ostalo je spomenuti sveto staro zvono crkve sv. Stjepana koje je čuvalo narodno blago od tuča, a zvonilo je i u najtežim trenutcima turske vlasti pozivajući puk na molitvu i zajedništvo. I danas njime zvone najradosniji dani slaveći uočnicu i blagdan sv. Stjepana, i oni najtužniji kad njegovim brecanjem ispraćamo svoje mrtve na posljednje počivalište.

Pozvani smo svi pomoći da se sveta crkva više ne sruši. Budimo bez imalo milosti prema sebi, snažni i s puno poštovanja i vjere obećajmo joj obnovu da nam sv. Stjepan zasja ranokršćanstvom, starohrvatstvom i patnjom i pobjedom svih naših pradjedova. Oni su ga velikim siromaštvom, ali s puno ljubavi i cijene u najokrutnijim vremenima oblještavali najzlatnijim – svojom krvlju.
Cilj je ovoga kratkog prikaza bio pokazati svim župljanima i javnosti neprekidnost crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, od ranog kršćanstva (5. – 6. st.) i starohrvatske Gorimite (9. – 11. st.) te kroz dugo i teško tursko doba sve do danas. Najnoviji su arheološki nalazi u Gorici bili poticaj ovome radu. Nastojmo svi bolje upoznati naše starine jer će nam sadašnjost, pa i budućnost, biti razumljivije.

Izvor: Župni Ljetopis Gorice i Soviće iz 1998.