U Gorici u starom župnom dvoru u petak 2. ožujka 2018. hrvatski branitelj, pripadnik 1. brigade ZNG-a tzv. TIGROVA, Vilim Karlović iz Zagreba ispripovijedao je mnogim nazočnima svoju životnu priču koju je naslovio kao i svoju knjigu PREŽIVIO SAM VUKOVAR I OVČARU, naglašavajući pri tome vjeru u Boga, žrtvu, oprost i molitvu.
Tko je Vilim Karlović?
“Rodio sam se u Zagrebu 27. listopada 1970. godine, gdje sam završio osnovnu i srednju prometnu školu. Porijeklom sam iz Bosanske Posavine, iz okolice Dervente. Odrastao sam kao najstarije dijete uz brata Antonija i dvije sestre, Ivanu i Katarinu, u radničkoj obitelji oca Ante i majke Jele. Dvije godine mlađi brat Antonijo, koji je također sudjelovao u Domovinskom ratu, 21. rujna 1991. godine teško je ranjen u obrani Petrinje i zarobljen u povlačenju, nakon čega mu se gubi svaki trag do 2012. godine kada je pronađen u masovnoj grobnici u selu Taborište.
Bio sam vrhunski sportaš te sam pod trenerskom paskom Nenada Đurovića – Đure postao seniorski prvak bivše države u „full contactu“, a tu sam titulu držao od 1987. do 1990. godine. Kao reprezentativac bivše države nastupao sam i na međunarodnim natjecanjima te nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu.
U braku sam sa suprugom Vlatkom od 1990. godine. Roditelji smo šestorice sinova: Zvonimira, Krešimira, Branimira, Trpimira, Ratimira i Hrvatimira.
U obranu suvereniteta Republike Hrvatske, u 1. brigadu Zbora narodne garde, dragovoljno pristupam 10. kolovoza 1991. godine.
Poslije kraće obuke sa suborcima iz postrojbe uključujem se u borbe na Banijskom bojištu. Krajem rujna 1991. godine s dijelom postrojbe upućen sam na istočnoslavonsko bojište, u obranu Vukovara. Treba naglasiti da je cijela naša postrojba tražila odlazak na tu bojišnicu. U borbama ostajemo do posljednjeg dana, to jest do konačnog pada Vukovara.
Nakon pada Vukovara, zarobljavanja pa preživljavanja strijeljanja na Ovčari i masakra na Veleprometu odveden sam u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. U jednom od zloglasnijih srpskih zatvora za ratne zarobljenike prolazim najgore torture, mučenja i zlostavljanja kojima odolijevam zahvaljujući velikoj duhovnoj i tjelesnoj snazi kao i vojničkoj disciplini. Na slobodu sam pušten nakon točno 6 mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika. O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta sam svjedočio u Den Haagu u postupcima protiv Slavka Dokmanovića, Vojislava Šešelja, tzv. Vukovarske trojke: Mrkšić-Šljivančanin-Radić i Gorana Hadžića. Osim u Den Haagu svjedočio sam dvaput i u Beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika, koji su me spasili iz kuće u kojoj sam mučen : Marka Ljuboje – Mare i Predraga Milojevića – Kineza, jer i oni su bili optuženi za zločine na Ovčari.
U listopadu 1992. godine vraćam se u postrojbu i priključujem borbama na Južnom bojištu. Za budući razvoj svoje vojne karijere zaslužnim smatram svojega tadašnjeg zapovjednika Darka Katušu. 1993. godine sudionik sam vojno-redarstvene operacije „Maslenica“. U travnju 1995. uspješno završavam školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu „Petar Zrinski“ u Zagrebu, a već u svibnju sudjelujem u vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak 95“. Tijekom kolovoza iste godine aktivno sudjelujem u operaciji „Oluja 95“ na Banovini, Kordunu, Lici i Pounju. Djelujem u skupini koja se prva spaja sa snagama Armije BiH na Tržačkim Raštelima. Sudionik sam i posljednje višednevne vojne operacije „Una 95“ u rujnu 1995. godine.
- i 2000. aktivno sudjelujem u prilagodbi Hrvatske vojske novom ustroju NATO-ve organizacije. Za postignute rezultate izvanredno sam promaknut u čin djelatnog satnika pješaštva. Krajem 2000. godine obnašam dužnost zapovjednika bojne i dobivam zadaću ustroja bojne za mirovne vojne operacije pod zapovjedništvom UN-a i NATO-vih snaga. Obavljam selekciju vojnika iz elitnih postrojbi HV-a te započinjem obuku svoje novoustrojene postrojbe, a sve pod nadzorom američkog tima MPRI. Tijekom te obuke dobivam priznanje američkih generala i njihovog tima MPRI te postajem najviši borbeni instruktor tima MPRI. Prvi vojnici HV-a koji su kao borbena postrojba sudjelovali u mirovnoj misiji u Afganistanu bili su upravo vojnici koje sam odabrao i obučavao.
Godine 2002. provodim najuspješniju simulacijsku vježbu za obuku zapovjedništva i stožera u Hrvatskom vojnom učilištu. Sa svojim stožerom potpuno sam porazio protivnika te smo kao stožer bili prvi kojem je to uspjelo nakon 14 generacija. Vrhunac priznanja bio je kompliment američkoga generala na završnoj rasčlambi vježbe. Istaknuo je kako bi stožer kojim zapovijedam bio u jednoj od najelitnijih američkih postrojbi, 82. regimente, u vrhu po uspješnosti zapovijedanja i vođenja postrojbe.
Izvanredno promaknuće u čin bojnika odbija mi tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić uz obrazloženje da za novo izvanredno promaknuće trebaju proteći najmanje četiri godine.
Mišljenja sam da Hrvatska vojna doktrina mora usmjeriti zemlju da bude „vojni lider“ na prostorima bivše Jugoslavije kao respektabilna vojna snaga, a prema modelu izraelske vojske. Razočaran lošim uvjetima podređenih vojnika, dočasnika i časnika te novonastalim okolnostima i kao jedan od najperspektivnijih mladih časnika HV-a, 2003. godine podnosim zahtjev za umirovljenje i ubrzo odlazim u mirovinu.
Za aktivno sudjelovanje te doprinos u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata kao i za rad u mirnodopskim uvjetima u više sam navrata odlikovan najvišim državnim odlikovanjima i nagradama od zapovjednika postrojbi, zbornih područja, načelnika glavnog stožera i Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana.
Najznačajnija odlikovanja i nagrade: Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992., Spomenica Domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog pletera, Medalja „Bljesak 95“, Medalja „Oluja 95“, Zlatna plaketa „TIGAR“, Samokres PHP od Načelnika GS OSRH.
Osim navedenih odlikovanja više puta sam nagrađivan knjigama, nagradnim plaćama, pismenim pohvalama i nagradnim dopustima na gotovo svim razinama nadređenih zapovjedništava. (Korišteni podaci iz „Ratnog puta“, klasa:T 561-01/02-01/01, urudžbeni broj: 1111-01S1-02-426 od 19.prosinca 2002. godine.)
Nakon vojne karijere počinjem s poduzetništvom u maloj građevinskoj tvrtki koja se bavila i trgovanjem nekretninama.
Ulaskom u recesiju i krizu 2008. godine počinju financijski problemi i za mene i tvrtku. U pokušaju da spasim poslovanje zadužujem se i posuđujem novac kod čovjeka kojem sam bio vjenčani kum, a koji se bavio „kamatarenjem“. Premda sam posuđeni novac vratio, kum me nastavlja ucjenjivati i potraživati iznose koje više nisam mogao plaćati te prijeti ubojstvom mene, supruge i djece ako mu ne isplatim iznos koji želi. Pod pritiskom višemjesečnih prijetnji i ucjena 30. listopada 2008. godine, za vrijeme jedne prepirke, ispalio sam nekoliko hitaca u kuma i oduzeo mu život. 14 mjeseci od pritvaranja nepravomoćno sam osuđen na zatvorsku kaznu od 4 i pol godine i pušten na slobodu do presude Vrhovnog suda, odnosno do njezine pravomoćnosti.
Vrijeme provedeno na privremenoj slobodi iskoristio sam za miran obiteljski život. Izdao sam knjigu „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“, a koju sam najvećim dijelom napisao u remetinečkoj samici te je predstavio pred više tisuća ljudi u Hrvatskoj i inozemstvu pokušavajući ljudima približiti Boga kroz svoju žrtvu, patnju i životne padove.
Dana 24. svibnja 2012. godine izrečena mi je konačna presuda od šest godina zatvora te sam odmah odveden na izdržavanje kazne. Za vrijeme dok sam bio na izvršenju pravomoćne presude, knjigu su predstavljali moj suborac Srećko Karić, umirovljeni dočasnik HV-a, 70% ratni vojni invalid koji je bio tri puta ranjen, do 31. kolovoza 2014. g. i novinarka Ines Grbić, suradnica hrvatskih katoličkih nacionalnih medija, do 31. svibnja 2015. godine.
Kaznu sam izvršavao u zatvoru Remetinec i kaznionicama Lepoglavi i Turopolju. Izašao sam na uvjetnu slobodu 28. kolovoza 2015., a koja mi istječe 16. travnja 2017. godine.
Od osnovnoškolske dobi volim pisati. Vrijeme u zatvoru provodio sam pišući, a nadam se da bih uskoro mogao izdati i neke nove naslove.
Nastavaljam svjedočiti o patnji i stradanju hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, te o Božjoj ljubavi i milosrđu očitovanima u neprekidnom spašavanju mojega života s najvećih vukovarskih stratišta. Svjedočeći pozivam na beskompromisno praštanje po uzoru na Isusa Krista, poštivanje žrtve na kojoj je uskrsnula naša domovina Hrvatska i na molitvu za domovinu i sve koji u njoj žive, a osobito za obraćenje nevjernika.”
Vilim Karlović nadalje kaže:
“Vjerujem da se svaki čovjek barem jedanput u životu suočio s gubitkom nade u bolji život i u život uopće. Sve što je u ovoj knjizi napisano poteklo je od tog stanja u kojem sam se našao kada sam bio na samome dnu svoga postojanja. Ona sadrži četrnaest poglavlja, ali je suštinski podijeljena na četiri velika dijela.
Početak pisanja i prvi dio obuhvaća od I. do VI. poglavlja, a kroz njega opisujem gubitak nade u život. Počinje opisivanjem događaja iz moje nedavne prošlosti i tragedije kada sam zbog ubojstva završio u pritvoru zagrebačkog zatvora. Iz tog kratkog dijela i razmišljanja o bezizlazju u kojem sam se našao prelazim u opisivanje svog životnog i ratnog puta u Vukovaru, kada sam također izgubio svaku nadu i kad sam mislio da neću preživjeti. Opisane su neizvjesnosti i patnje koje smo u Vukovaru proživljavali tih zadnjih dana prije pada grada, pri čemu se u svojim razmišljanjima vraćam u mnoge prijašnje događaje iz samoga grada i borbi, ali me misli odvode i na moj život s obitelji prije rata. Posebno su opisane tragedije i traume nakon naše predaje Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Iz svoga kuta gledanja opisao sam patnje i nevolje koje smo proživjeli na Ovčari, kada je pobijeno oko 260-ero naših ljudi, ali i na Veleprometu, gdje su ljudi također brutalno ubijani. Sve što se zbivalo tih ratnih dana 1991. godine i sve ono kroz što sam prošao bilo mi je motivacija i utjeha da smognem snage izdržati i novu životnu nevolju i tragediju koja me je zadesila. Na neki je način taj boravak u pritvoru bio i pokretač za pisanje ove knjige, jer sam tih dana, razmišljajući o svemu što sam proživio, shvatio da bih to svoje iskustvo konačno trebao i zapisati. Rad na knjizi počeo je dok sam još boravio u pritvoru, u kojem je i nastao njezin cijeli prvi dio.
U drugom dijelu opisao sam svoje spašavanje od novog masakra nakon što sam već preživio masakr i izbjegao strijeljanje na Ovčari. Taj dio nalazi se u poglavlju VIII., u kojem opisujem kako su me dva neprijateljska vojnika, točnije četnika, Marko Ljuboja Mare i Predrag Milojević Kinez, doslovno pod prijetnjom oružja, ugrožavajući vlastite živote, iščupali od krvnika „ispod noža“ nakon što sam već bio dobrano izmučen i izmasakriran. U ovaj dio knjige može se svrstati i IX. poglavlje kao slijed događaja nakon mojega spašavanja, kada sam završio u logoru Srijemska Mitrovica, gdje su šanse za preživljavanje ipak bile veće, a odakle sam nakon 6 mjeseci pušten na slobodu. U tom dijelu knjige ne opisujem sve događaje iz Mitrovice nego samo svoj dolazak u logor te bolan i brutalan doček koji su nam pripremili srpski civilni i vojni policajci.
Treći dio knjige, koji obuhvaća X. i XI. poglavlje, opisuje kako sam nenadano dobio priliku na čudesan način ponovo sresti dvojicu svojih spasitelja, o čemu sam razmišljao punih četrnaest godina. Na žalost, okolnosti toga susreta također su bile dramatične. Obojica su optužena za ratni zločin na Ovčari, a ja sam pozvan da bih svjedočio u njihovu obranu o tome kako su me spasili. Opisujem detaljno svoje svjedočenje, prema sudskim transkriptima, i nakon toga susret s Markom Ljubojom Maretom koji je oslobođen nekoliko mjeseci nakon moga svjedočenja. Posebno je zanimljiv u tom dijelu posjet Marku u njegovoj kući, gdje kroz razgovor shvatimo da smo se u Vukovaru sve vrijeme borili jedan protiv drugoga i to za iste kuće i ulice. U ovom dijelu su opisani svi naši razgovori i teme o kojima smo pričali i u kojima se vide naši različiti pogledi na njih. Iz opisivanja tih razgovora koje sam bilježio i zapisivao želio sam što bolje upoznati čitatelja sa čovjekom koji je mene spasio.
Četvrti dio opisuje moje suđenje i presudu po kojoj sam nakon 14 mjeseci pušten iz pritvora na slobodu, ali i to kako sam dobio priliku pomoći Predragu Milojeviću Kinezu koji je ostao u pritvoru i ondje se nalazio već sedam godina. Kako se u Beogradu vodio ponovljeni proces za zločine na Ovčari, bilo je potrebno prikupiti nove dokaze za Kineza prije odluke Vrhovnog suda Srbije. To me je potaknulo i u potpunosti angažiralo da počnem detaljno istraživatiti neke događaje iz Vukovara tih ratnih dana. Ujedno mi je to bila i potvrda da sam bio u pravu kada sam, s obzirom na način na koji su me Kinez i Mare spasili, vjerovao i u Kinezovu nevinost. U četvrtom dijelu, knjige kroz poglavlja XII, XIII i XIV, osim mog suđenja i nakon toga borbe za Kinezovu slobodu donosim i svoje shvaćanje istine o Ovčari. Taj dio temeljen je posebno na mom istraživačkom radu od gotovo godinu i pol dana, pri čemu sam pročitao nekoliko tisuća stranica, što dokumenata sa suđenja, što knjiga, što nekih tajnih dokumenata do kojih sam uspio doći preko svojih kanala i veza.
Radi što točnijeg prikazivanja događaja nastojao sam stupiti u kontakt sa što više sudionika događaja koje sam opisivao, kako bi mi potvrdili točnost mojih sjećanja. Ako je i bilo nekih pogrešaka u opisivanju pojedinih mjesta na kojima sam u Vukovaru bio i boravio, to nije nužno bitno za radnju i tematiku ove knjige. Kroz knjigu sam želio prikazati svoj, dvaput doživljen, potpuni životni krah i kako mi je prvi put izgubljena pa uskrsnula nada dala snage da ustanem kada sam je izgubio po drugi put. Na neki način su se te dvije izgubljene nade ispreplele i povezale onako kako to nikada nisam mogao ni pomisliti. Ni u jednom trenutku čovjek ne smije pomisliti da je nada izgubljena. Moja utjeha je bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu pa sam to morao prenijeti i čitateljima. Nije mi bila namjera nikoga uvjeravati u nešto i biti svjedokom, ali sam morao opisati svoju čvrstu vjeru u to da mi je oba puta mojega životnog pada nadu u život dao i vratio samo dragi Bog. Iz svih kalvarija koje mi je život donio znam da će mi On pomoći tako da nikada više neću biti isti. Ujedno molim dragoga Boga i sve vas koji ćete čitati ovu knjigu da mi oprostite što sam zbog što uvjerljivijeg prikazivanja događaja morao upotrijebiti i neke ružne i teške riječi kao i psovke. Sve patnje i boli koje su prikazane imaju svrhu pokazati koliko čovjek može biti bešćutan i to prema nikome drugome nego čovjeku samom. Prije nego što počnete čitati ovu knjigu, želim reći još nešto vezano uz nju. Dugo mi je vremena trebalo da se odlučim podijeliti s drugima sve one najgore trenutke koje sam u životu proživio. Premda sam sve ove godine bio svjestan da ću to ipak jednom morati učiniti, svejedno mi je bilo veoma teško pisati o svemu.
Ne mogu znati na koji način će čitatelj prihvatiti sve ovo o čemu sam pisao, ali je samo bitno da zna kako sam sve opisao najiskrenije i onako kako mi je savjest nalagala. Volio bih kada bi svatko tko uzme u ruke ovu knjigu zaboravio na sve predrasude i razlike među ljudima, jer je ne smije čitati kao Srbin ili Hrvat nego isključivo kao čovjek. Možda će pojedini dijelovi knjige kod čitatelja stvoriti konfuziju i zbunjenost, ali sve što se događalo i način na koji se događalo, a bilo je povod njezina nastanka i materijal za njezinu građu, upravo je konfuzno. Pokušao sam opisati koliko čovjek čovjeku može nanijeti boli i patnje, ali koliko može donijeti i sreće kada čovjek čovjeku u trenutku njegove patnje pruži nadu. Osim svega što je opisano želio sam pokazati koliko su ljudske sudbine nekim moćnicima nebitne i koliko se osobni interesi tih moćnika mogu prelomiti na leđima običnih malih ljudi koje je prst sudbine postavio u određenom trenutku na krivo mjesto. Znam da sam si uzeo za pravo da obradim tako bolnu i tešku temu kao što je Ovčara, ali sam nekako smatrao da na to imam pravo. Sve ove godine sam slušao sve i svašta o toj temi, ali nikada onako kako je to ispravno i jedino moguće. Ovčara je hrvatska pasija i o njoj je moguće pisati jedino na takav način. Ovčara je i jedna velika nepravda prema žrtvama, jer se većina krivaca i krvnika danas slobodno šeće svojim gradovima i mjestima. Ovčara je nepravda i prema nekim ljudima sa suprotne strane koji su osuđeni za nešto što nisu počinili, a posebno prema nekima koji su spašavali živote onima koje su krvnici odredili za smrt. Nepojmljivo je kakav je zločin bila Ovčara kad se zlo dogodilo, ali je isto tako i zločin koji nikada ne prestaje. Nadam se samo da mi ovo što ćete čitati neće stvoriti nove patnje i traume u životu, ali jedno je sigurno: nikada više neću izgubiti nadu.”
