Fra Stipan Vrljić, dični sin Sovića, rodio se 1677. u Svetoj Gori, Svetigori. Zasigurno je bio školovan čovjek jer nam je ostavio kroniku bez koje bismo tapkali u mraku tražeći koji podatak a životu i vremenu 18. st. slavne Imote. Obuhvaćala je veliki dio današnje Hercegovine. Fra Stipan, kao i ini fratri teških vremena turskog haračenja, vodio je svoj narod u vjerskom i političkom životu. Bio je župnik u Gorici od 1703. do 1713. Vrlo je zanimljiv njegov “Popis darovatelja crkve sv. Stjepana” u Gorici. Spis se nalazi u franjevačkom samostanu u Imotskom, a napisan je bosančicom ili hrvatskom ćirilicom. Transliteraciju popisa izradio je prof. Tihomir Glavaš zahvaljujući fra Vjeki Vrčiću, koji se fra Stipanom Vrljićem i njegovim vremenom uistinu puno bavio. Na današnjem razumljivom hrvatskom jeziku pročitali bismo ga na slijedeći način:“A. -D. 20. di Dece (mbri) 1708.
Neka se znade što ko uze Svetom i Slavnom Stipanu od Imote.
Ovi Misao (misal) uze Jakov Grančić, paramentu od svile strikanu, a postavljenu arnom (?). Uzeše svi sinovi pokojnoga Mije Vlašića, tumač uze Mar-tin Varljić, otarnik uze Šimun Paračik (Paradžik); Kalež uzeše sviu skupa i patenu to jest Lukavčani, Sovićani – košulju naglavnik i pas uze Mati Bašić, ručnike dade 20. Stipan Varljić kapelan od ove carkve .5. Stipana, i u ovoj robi neimadu ilake (udijela) nikakove Goričani; koju robu nabavi svuh iz Mletaka naš kapelan, i kada je nestane nakon nas neka je naši sinovi ponove jer će im platiti Bog Svemogući i .S. Stipan Mučenik.
(Fra Stephanus Warljich ad Imotta Parocus .S. Stephani Imotte)”
Vrijedno je za našu crkvu i uopće za kulturu imati takav dokument koji svjedoči o živoj vjeri ljudi koji su sve priskrbili za crkvu u kojoj su se krstili i koja im je bila utjehom teških dana i stoljeća. Vodeni svojim fratrima s puno povjerenja, s puno vjere u Boga, gradili su uvijek iznova svoje svetinje, svoje “utjehe žalosnih”. Fra Stipan je dobro poznavao narod, a taj je narod radije umirao nego pogazio vjeru i narodnost. Ostavio nam je fra Stipan u kronici i popis župa s granicama i selima koji su ulazili u njihov sastav, a koje su imotski fratri opsluživali:
GORICA od Vranića do Zečice Vode, do Plavila. Obuhvaćala je sela: Goricu, Vrbanj, Posušje, Grude, Gradac i Lukovac.
DRINOVCI sa selima: Drinovci, Ružići, Tihaljina, Blaževići do Umljana.
OPANCI sa selima: Opanci, Studenci i Svibić.
PROLOŽAC sa selima: Proložac, Ričice, Lokvičići.
PODBABLJE sa selima: Podbablje, Umljane (Runović), Zmijavci, Poljica i Krivodol.
VINJANI sa selima: Vinjani, Vir i Zagorje.
U Vrljićevo doba, osim crkve sv. Stipana u Gorici, živjele su još crkve sv. Luke na Kamen Mostu, sv. Ante u Rastovači i sv. Marije na Ričini.
Ni 18. st. nije bilo mirno. Venecijanci su pokušavali dobiti što više prostora u Dalmatinskoj Zagori i današnjoj Hercegovini, a to su isto htjeli i Turci, pa se opet ratovalo. Mletačko-turski rat (1714. – 1718.) završio je tako da su Venecijanci istjerali Turke iz cijele Imote koja je tada zauzimala velik dio sadašnje Hercegovine. Bila je to ona srednjovjekovna, starohravatska Imota sa svojim granicama. No nakon Požarevačkog mira, koji je sklopljen na sjednici održanoj 2. siječnja 1718., drevna župa Imota nije se više mogla nosati s osvajačima pa je u miru podijeljena na turski dio koji je nazvan Bekija (tur. bekky = ostatak) i na venecijanski (kršćanski). Podijeljena je tako da su s imotske tvrđave Topane ispalili topovsku kuglu i, prema dometu kugle u prirodi, na karti zašestarili granice. Tako je župa Gorica ostala u turskom dijelu, u ostatku ostataka (reliquiae reliquiarum) starohrvatske Imote. Nisu bili zadovoljni ljudi, nisu bili zadovoljni ni fratri. Pogotovu nije bio zadovoljan fra Stipan Vrljić jer su mu rodna župa i sv. Stipan Prvomučenik ostali u mučeničkoj zemlji. Nastojao im je pomoći koliko je mogao, ali to nije bilo puno. Godina 1718. zauvijek će ostati tragedijom koju je obilježilo ispaljivanje topovske kugle. No jedno srce Imote mletačke i Imote turske još je jače, s dva bila, udaralo i nije se dalo.
