Koliko ima grobova na svijetu?! Toliki su grobovi, rekao bi čovjek, broja im se ne zna. Grob na grobu, grob preko groba, grob do groba, grob u grobu. Ljudi danas idu svojim grobovima. To je svetinja, to je najosnovnije u ljudskom ponašanju, to je abeceda odgoja, to je osnovno pravo koje ima i mora imati svaki čovjek.
Koliko ima grobova na svijetu?! Toliki su grobovi, rekao bi čovjek, broja im se ne zna. Grob na grobu, grob preko groba, grob do groba, grob u grobu. Ljudi danas idu svojim grobovima. To je svetinja, to je najosnovnije u ljudskom ponašanju, to je abeceda odgoja, to je osnovno pravo koje ima i mora imati svaki čovjek.
A danas nam na pamet padaju toliki grobovi koji više nemaju svoje žive vlasnike, i toliki živi vlasnici koji ne dolaze, ne mogu ili ne smiju doći svojim grobovima. Oduzeto je pravo ljudima da stanu uz svoje grobove. Mnogim su ljudima njihova groblja i grobove obeščastili. Mogli bismo stati do mnogih grobova koje poznavaše naši stari, da nam ti grobovi ispričaju svoje najstrašnije priče. Priče jada, patnje i ubijanja. Danas bi nam mnoga mjesta na ovoj zemaljskoj kugli mogla pričati stravične priče o grobovima na kojima nikada nije pobijen križ. Mnoga mjesta koja su grobovi, a šute ko zaliveni i nisu se smjeli kazati.
Tako nakon desetljeća komunističke strahovlade dolaze supruge, danas starice, na grobišta svojih muževa, nad jame bezdane, nad polja smrću posijana, na rubove šuma i čupaju svoje kose kao da su tek na ukopu. A bile su mlade majke s jednim ili dvoje djece u naručju. Nikada nisu saznale gdje je grob njihova muža, nikada majke nisu saznale gdje je grob njihova sina, nikada sestre nisu saznale gdje je grob njihova brata. Pobili su ih obespravljene, zarobljene, gladne i ispaćene. Stajali su kao ovce na klanje ispijenih i upalih obraza, očiju punih suza, žudili su da im se i samo pričini zvon mrtvački njihova zvona s rodne crkve, da im utjehu na času strašne smrti podijeli njihova fratar.
A stoljećima su turci zatirali groblja, nisu dali grobove. I kad bi se i usudio ovaj jadni ispaćeni Hrvat katolik na humku staviti neki znak, nije to smjelo biti ni ime ni pravi križ. Tek komad kamena žestaca s ucrtanim plitkim reljefom križa. Crta preko crte, jedva u prirodnosti kamena vidljiva. I taj nadgrobni spomen tako sliči jadu i patnji, zatoru što su ga temeljito provodili. Kao neka listina na kojoj više nema slova, gdje se nepismeno i smeteno potpisao jadnik samo malim znakićem križa.
Eto, došli smo danas svim tim grobovima, i svoj toj patnji i jadu našeg življenja. Svi Sveti su dan i svetkovina kad se obraćamo svim tim svecima koji su izatkali naš gen, krv i koljeno, koji su se uhvatili po našoj duši i srcu. A došli smo i na svoje obiteljske grobove, jer doći pred grob, to je pitanje savjesti. Stati pred grob, i duboko u sebi postaviti pitanje: Oče, majko, poznaješ li svoga sina, svoju kćer. Jesam li ono što si ti bio, jesam li ono čim si me zadojila, ono što je tvoja krv. Pitanje groba, pitanje je identiteta.
Nas groblja drže na okupu, drže na životu. Naš prozor prema vječnosti je grob, vrata u tu vječnost jest grob. Grob je svetinja, grob je naš potpuni opis. I mi ćemo iz svih ovih svojih tjeskoba hrliti svojoj vječnosti, bijelit ćemo u ovom životu i patnji svoje haljine do evanđeoske bjeline, kako bismo se pridružili četi opečaćenih. Naše haljine obijeliti krvlju Jaganjčevom. Nekoć su na ovom istom mjestu stajale majke, očevi, djeca, mladići i djevojke, starci i starice. Danas smo mi na njihovim mjestima, oni su u grobovima. Nekoć su na ovom istom mjestu stajali fratri, danas su u grobu, a mi smo na njihovim mjestima. Usvijestimo svom životu činjenicu, za nekih stotinu do stopedeset godina svi ćemo mi od najmanjeg do najstarijeg biti u svom grobu, a na naše će mjesto doći naše potomstvo, naša djeca rođena i ona nerođena, umjesto nas fratara doći će drugi fratri. Kako mi danas budemo poštivali svoje grobove, poznate i nepoznate, isto će tako i naš grob od našeg potomstva biti poštovan.
Do ovog začaranog kruga putuje se patnjom, stazom trpljenja i istine. Veli jedna priča da je svjedokom na jednom suđenju trebao biti mali nedorasli dječak. Odvjetnik protivničke strane prišao je dječaku impresioniranom sudnicom i svim tim ljudima i rekao mu,
– Tebi je Tvoj otac rekao što ćeš ovdje govoriti?!
– Da, odgovorio je dječak!
– I što ti je rekao da govoriš?!
Dječak je tečno i smjelo odgovorio,
– Sine, rekao mi je otac, budi pažljiv kad budeš na sudu. Nemoj se ničeg prepasti, uvijek i samo uvijek govori samo istinu. Ništa više.
Svi su ostali u muku. Uvijek i samo uvijek ostati u istini, to je ono čemu su nas učili ovi što u grobovima leže, to mi moramo nastaviti, da bi uvijek na ovoj našoj zemlji bilo nas, jer se samo po istini ostaje na dugim i stabilnim nogama življenja.
Ovaj dan pun sunca i jesenje svetinje zrelosti stiže darom našim pokojnima. Noćas će se oni posebno veseliti plamenovima naših svijeća, mirisati ove krizanteme i biti sretni u svom grobu, u svojoj zemlji i u svojoj vječnosti.
FAM
