AKO TRAŽIŠ ČUDESA
Ako tražiš čudesa,
Mol` se svetom Anti!
Njem` su od nebesa čuda,dari dati.
Refren: On ozdravlja bolesne,
A mrtve uskrisuje,
Vraga, gubu odgoni
I nevolje svake.
More od njeg strahuje,
A verige pucaju
Uda, stvari propale
Stari mladi primaju!
Refren…
Iščeznu pogibelji
I nevolje nestaju, –
-Kažu koji primaju,
Za sve Padovanci.
Refren…
Slava Ocu i Sinu,
I Duhu Svetomu.
Refren..
Rodio se u Lisabonu na Veliku Gospu 1195. godine u imućnoj plemićkoj obitelji. Roditelji su mu na krštenju dali ime Fernando – Fedinand – Ferdo. Njegovi su ga roditelji dali školati kako bi bio učen čovjek. Međutim, on je krenuo slijediti Krista. Priča kaže da je jednom dok se molio, crtajući prstom križ na podu katedrale u Lisabonu, otjerao samog đavla. U petnaestoj godini napušta svoju obitelj, sve bogatstvo i moć te odlazi u augustinski samostan, gdje su živjeli i do danas ostali kanonici sv. Augustina. Poslije je otišao u drugi augustinski samostan u Coimbru i u njemu studirao teologiju . Za svećenika je zaređen u 25. godini života.
U to doba se franjevački red već proširio i glasovi o životu manje braće siromaška iz Asiza sv. Franje doprli su do mladoga Fernanda. Naime, pročulo se da su pet franjevaca u Maroku dali svoje živote za Krista. To je mladića posebno opčaralo. Tjelesne je ostatke pobijenih mučenika iz Maroka u Portugal prenio brat portugalskog kralja i sahranio ih je u crkvi sv. Križa, u blizini gdje je živio Fernando. I on sam im se je poklonio i odao im poštovanje. Malo iza toga je augustinac Ferdinand prešao franjevcima koji su se nastanili u blizini njegova samostana. Obukavši franjevački habit promijenio je i ime u Ante pokazujući na taj način da želi početi svoj život iznova. Želja mu je bila što prije otići u Maroko i žrtvovati život za Krista. I otišao je u Maroko, ali ga je tamo shrvala bolest. Dobio je malariju. Po povratku vjetrovi ga donesoše do otoka Sicilije, odakle je otišao u Asiz te se 1221. godine i sam susreo sa sv. Franjom.
Bio je dobro teološki izobražen te se hrabro nosio s krivovjercima onoga vremena svojim znanjem i vještinom. Nadasve je bio poznat po svojim nadahnutim propovijedima. Priča se, da je jednom bio pozvan na svećeničko ređenje. Budući da nije došao određeni propovjednik, da bi izbjegli sramotu, zaduže Antu da propovijeda. Svi su ostali zapanjeni njegovom propovijedi. Od tog događaja sv. Ante je obašao mnoga mjesta pronoseći Isusovu poruku ljudima. Propovijedao je, kažu, i ribama poput sv. Franje, svog učitelja koji je životinje i sva stvorenja Božja nazivao svojim sestrama i braćom i rado s njima razgovarao.
Mlad je obolio. Zatražio je od svoje subraće da ga se pusti u samoću da se odmara i moli. Tako je došao u mjesto Camposanpiero, u blizini Padove. Tamo je, naime, jedan plemić po imenu Tiso dao svoju kuću na upravljanje franjevcima koji su tu osnovali samotište, a to je bilo u blizini darovateljeva dvorca. Sam je plemić Tiso bio zadivljen Antinim propovijedima i bilo mu je drago da je došao stanovati u blizini njegova doma. Jednom je prilikom, kažu, sv. Ante htio početi živjeti na drvetu te je sam izabrao orah. Tiso mu je namjestio boravište na orahu, gdje je danju boravio u molitvi, a po noći bi se vraćao u samotište na konak. Dok je jednom noću Plemić prolazio pored Svečeve sobe, ugledao je jaku svjetlost te se pobojao da soba ne gori. Međutim kad je unutra ušao vidio je svetog Antu i u njegovu naručju Dijete Isusa kako ga Svetac grli. Poslije ga je sveti Ante zamolio da ovo čudo ne spominje do njegove smrti. Tek nakon smrti sv. Ante plemić Tiso je ispričao ovo ukazanje. Sve do dana današnjega, svetoga Antu svi umjetnici prikazuju najviše s Djetetom Isusom u naručju.
Sveti je Ante umro u petak, 13. lipnja 1231. godine u Arcellu kod Padove. Poslije su mu, godine 1263., kosti prenesene u Padovu u baziliku sv. Ante gdje mu se i danas nalazi grob. Odmah su se počela događati čudesa na grobu sv. Ante. Kad su mu prenosili tijelo, otvorivši lijes pred okupljenim pukom Božjim, sv. Bonaventura je pronašao Svečev jezik potpuno čitav i svjež.
Nije prošla niti jedna godina od Svečeve smrti, a papa Grgur IX. ga je 30. svibnja 1232. godine službeno proglasio Svecem.
Sveti Ante se s pravom naziva Svetac svega Svijeta, jer se njegovo štovanje proširilo po čitavom katoličkom svijetu. Čak ga štuju i nekatolici i nekršćani.
U Crkvi u Hrvata ne treba ni spominjati koliko se štuje sv. Ante. Nema mjesta a da mu nije izgrađena kapelica, a nema čovjeka u nas koji ga nije zazvao u različitim potrebama. Čak se i pretjeruje sa zazivima ovome Svecu, pa se zna često reći: Bože, moli se svetom Anti da me usliša. Kao da je sv. Ante veći od Boga. No, time se ne pravi namjerna pogreška niti se griješi nego se hoće reći koliko je ovaj Svetac štovan u Hrvatskom narodu, koliko ga ljudi vole. On je jednostavno Svetac.
Postoje mnoge župne i područne crkve, groblja i grobljanske kapelice koje su na našem prostoru posvećene sv. Anti Padovanskom, te mnoštvo usputnih kapelica.
Prema svemu ovomu se dade zaključiti da naš narod voli ovoga Sveca, a i on je sam s pravom nazvan Svetac svega Svijeta.
Razmišljanje
Ne postoji osoba, kršćanska, katolička, koja u svom životu nije zazvala svetog Antu. Kad dođete u Padovu, gdje počiva Svetac, nikad nećete naći prazan trg niti crkvu. Svecu dolaze ljudi sa svih strana svijeta. Mole se, radoznali su, dive se, čude se. Bolesni dolaze da dotaknu moći i mole za ozdravljenje. Takav je sveti Ante. Čudesan, opčaravajući! Svi ga vole. On je čudotvorac, mogli bismo reći, kao nijedan drugi svetac. Njega zazivaju za pronalazak izgubljenih stvari, mole mu se putnici, zaštitnik je i pomoćnik u ljubavi, zazivaju ga bračni parovi za sretan brak, pomoćnik je u neplodnosti, smiluje se u groznicama, mole mu se i zazivaju ga kod opsjednuća, protiv sila zla i sotone, u svakojakim katastrofama. Pomoćnik je i zaštitnik domaćih životinja (konja i magaradi). Jednostavno ga svi i u svakoj potrebi mole i sveti Ante pomaže.
