Franjo se Asiški rodio 1181.ili 1182. godine u Asizu, u talijanskoj pokrajini Umbriji. Pravo mu je ime bilo Giovanni Francesco Bernardone (č. Đovani Franćesko Bernardone). Otac mu se zvao Pietro Bernardone (č. Pjetro Bernardone), a majci je bilo ime Pica (č. Pika), francuskog plemićkog podrijetla rođena u obitelji Bourlemont (č. Burlemon). Govore da mu je ime Francesco (Franćesko) u prijevodu Mali Francuz ili Francuzić dala majka jer je sama bila Francuskinja. A i otac, jer je bio bogat trgovac, putovao je po Francuskoj i tamo prodavao svoju robu. Nije isključeno, dakle, ni to da mu je otac nadjenuo to ime. U svojim mladim danima je Franjo provodio život u veselju i rasipnosti, kako je zapravo i živjela većina otmjenih bogatuna toga doba. Onodobno se puno i ratovalo, gradovi međusobno, poradi prevlasti nad teritorijem. Tako je i Franjo, za vrijeme rata između Asiza i obližnje Perugia-e (č. Peruđe) godine 1202. – 1203. zapao u Perugianski zatvor. Nakon oslobođenja iz zatočeništva teško je obolio. Zatvor je zaista veoma utjecao na Franju. U njemu je počeo razmišljati o smislu života, o vjeri, o Bogu. Kad je ozdravio, hotio se priključiti križarima koji su onodobno željeli osloboditi Sveti grad Jeruzalem i Svetu zemlju. Međutim se opet iznova razbolio, pa se s puta ponovo vratio kući u Asiz. 
Nakon svih tih iskustava, s jedne strane zarobljeništva i tamnovanja, te s druge strane bolesti, Franjo se povlači u prirodu, približuje se siromašnima i bolesnima, u to doba gubavcima, te na taj način potpuno zaokreće svoj život i usmjeruje ga u potpuno drugom pravcu. U crkvici sv. Damjana u asizu Krist s križa mu je progovorio: „Franjo, idi i popravi moju crkvu!" Sveti je Franjo to doslovno shvatio te je počeo popravljati tu ruševnu crkvicu sv. Damjana. Svi su ga tada držali za luda čovjeka. No, usprkos svemu, Franjo je svojom upornošću, istinskim življenjem evanđelja i jednostavnošću plijenio sve okolo sebe. Ubrzo je skupio oko sebe pristaše. Družba se počela širiti, te se za njega i njegov novi način života ubrzo pročulo i na šire. Doslovce je živio siromaštvo. Nije dopuštao da on i njegovi sljedbenici išta imaju. Sam papa Inocent III. 1209. godine u Rimu potvrđuje red i način života ovog čovjeka iz Asiza. Franjo je bio radostan. Od tada službeno u crkvi imamo franjevce, fratre, sljedbenike Sveca Asiškoga. Također je sv. Franjo zajedno sa svetom Klarom uspostavio i ženski franjevački red tzv. Klarise i to godine 1212.
Putovao je Franjo puno. U Egiptu se susreo sa sultanom te mu je navijestio Kristovo evanđelje. Prvi je u povijesti crkve napravio jaslice, živo je uprizorio Isusovo rođenje u Betlehemu. U malom mjestu Greccio kraj Asiza. Sveti je Franjo na La Verni dobio svete rane (stigme) tako da je u potpunosti bio suobličen svom Učitelju, Isusu Kristu. Čitav je život zapravo i težio biti što sličniji Isusu. Umro je u maloj crkvi Porcijunkuli podno grada Asiza 3. listopada 1226. godine. Za života su ga zvali svecem. A službeno je od crkve proglašen svetim dvije godine nakon svoje smrti. 1228. godine. Zaštitnik je ekologije proglašen od Ujedinjenih naroda, jer je volio prirodu i nazivao sva stvorenja svojom braćom i sestrama. Jedinstven je ovo svetac u čitavoj crkvi. Nazvali su ga "Alter Christus" (Drugi Krist) jer je imao kao i Isus rane na svom tijelu. Sveti je Franjo bio i pjesnik. Ovdje donosimo njegovu Pjesmu bratu Suncu ili Pjesmu Stvorova u cijelosti.
Neka nam sveti Franjo bude zagovornikom kod Boga i uzorom u svakodnevnom životu.
PJESMA STVOROVA
Sveti Franjo Asiški
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
