Sveti Petar i Pavao

 

Dvojica velikana kršćanstva zacijelo su sveti Petar i Pavao. Premda se u svom životu nisu puno puta susreli, ipak im je Crkva odredila isti dan za svetkovinu. Bili su zajedno samo tri puta u životu i to u Jeruzalemu, Antiohiji i konačno u Rimu. Njihovu svetkovinu slavimo 29. lipnja. Naime, u Rimu su oba položili svoje živote za Krista i svoju vjeru i to je bio presudan događaj da im Crkva oda počast jednom zajedničkom svetkovinom. I Pravoslavna ih crkva slavi također 29. lipnja, ali prema Julijanskom kalendaru, tako da im svetkovina u Pravoslavaca  pada 12. srpnja prema gregorijanskom (našemu) kalendaru.

Bio je Židov, ribar, tvrdokorni apostol, prvak apostolskog zbora, temelj kršćanske Crkve, prvi papa u Crkvi, raspeti mučenik, svetac. To su atributi koji se mogu pripisati sv. Petru i iza kojih svaki njegov životopisac može čvrsto stajati. Nema točnog podatka koje je godine rođen. Iz Novoga zavjeta znamo da se rodio u židovskoj obitelji u Betsaidi na sjevernoj obali Genezaretskog jezera, a živio je baveći se ribolovstvom s bratom mu Andrijom u Kafarnaumu. Zvao se Šimun. Šimuna, dok je lovio ribu, sam je Isus zapazio i pozvao ga da ide za njim te će ga on učiniti ribarom ljudi. Šimun se nije dvoumio. Krenuo je za Isusom u neizvjesnost. Isus ga je prozvao Petar, što na grčkom jeziku znači Stijena. I brata mu je Andriju Isus učinio ribarom ljudi. Petar je bio onaj koji je Isusa triput zatajio, pa se pokajao u gorkom plaču. Bio je onaj koji ga je odvraćao od puta u smrt na križu. Isus ga je čak otjerao riječima: „Odlazi od mene, sotono…“ Pa ipak je Petar uza svu svoju ljudsku slabost i kolebljivost ostao do konca vjeran svom Učitelju. Iskazao je veliku Istinu o Isusu rekavši: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ A Učitelj ga je zauzvrat stavio u temelje svoje Crkve i dao mu ključeve raja kad je rekao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga…“  Petar je  prvi ušao u grobnicu gdje je Isus bio pokopan nakon uskrsnuća. Iskazao je Uskrslomu triput ljubav i privrženost riječima: „Ti znaš, Gospodine, da te ljubim…“ Bio je s apostolima kad je Duh Sveti na njih sišao. Propovijedao je tada neustrašivo svjedočeći za Uskrsloga Gospodina. Bio je zbog toga strpan u zatvor. Anđeo Gospodnji ga je izveo iz tamnice, te je tako izbjegao smrt kojom mu je zaprijetio židovski kralj Herod Antipa. Poslije toga odlazi u Cezareju te je Korneliju, koji je bio rimski državljanin, navijestio radosnu vijest i obratio ga na kršćanstvo. To je, zapravo, bilo prvo obraćenje na kršćanstvo izvan židovstva, da se je jedan Rimljanin obratio. Sveti je Petar obašao i Antiohiju propovijedajući Kristovo evanđelje. I danas ga antiohijska Crkva slavi kao svog prvog biskupa i patrona svoje patrijaršije. Potom je otišao u Rim i tu je bio prvim biskupom (papa) velikoga Rima. Tradicija Crkve govori da je u Rimu boravio oko 25 godina. Umro je u Rimu mučeničkom smrću oko 64. godine za cara Nerona pribijen na križ. Nije htio da ga na križ prikuju kao Isusa, jer se smatrao nedostojnim umrijeti kao njegov Učitelj, nego je svoje mučitelje zamolio da križ okrenu naopako te je tako razapet umro. Postoji u ikonografiji, stoga, takozvani Petrov križ ili crux inversa (naopako okrenut križ). Također u kršćanskoj ikonografiji, na slikama sv. Petra se prikazuje s ključevima neba u ruci. Ponekad ga možemo vidjeti kako u ruci drži ribu. Time se hoće kazati da je sv. Petar bio ribar ljudskih duša. Katkad se prikazuje zajedno s pijetlom da nas podsjeti kako je Petar Isusa zanijekao. Isto tako ga možemo vidjeti s mačem u ruci kako siječe uho sluzi Malhu prilikom Isusova uhićenja u Maslinskom vrtu.  Sveti je Petar zaštitnik Crkve i Rima. Pod njegovom su zaštitom također i pape, ribari, pekari, urari, zidari, mesari, graditelji mostova i brodova. Mole mu se i utječu gladni. Mnoga mjesta su po njemu dobila ime i pod njegovim su patronatom. Takvih mjesta imade i u nas Hrvata.

Rodio se prema predaji oko 5. godine po Kristovu rođenju u Tarzu, glavnom gradu pokrajine Cilicije, na jugu Male Azije. Potječe iz plemena Benjaminova. Roditelji su mu dali ime Savao (Šaul) što na hrvatskom jeziku znači onaj koji je izmoljen od Gospodina. Roditelji su mu bili trgovci i rimski državljani. Poznato je da se i sam sveti Pavao pozvao na to pravo rimskoga državljanstva kad mu se radilo o glavi. Bio je školovan čovjek. Školovao se u Tarzu i u Jeruzalemu. Bio je osvjedočeni progonitelj kršćana. Prilikom kamenovanja sv. Stjepana bio je nazočan i Stjepanovu odjeću su odložili pored njega. Na putu u Damask da i tu rastjera kršćane, sam mu se je Gospodin Isus obratio oborivši ga s konja na zemlju jakim bljeskom svjetlosti, pri čemu je Savao oslijepio, i riječima: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Savao odvrati: „Tko si ti, Gospodine?“, a glas odvrati: „Ja sam Isus koga ti progoniš.“ U Damasku je pošao k Ananiji, koji mu je vratio vid položivši na nj ruke. Tada se krstio. Dotadašnji je Savao, veliki progonitelj kršćanstva, izvanrednim Božjim zahvatom, postao Pavao. Učeni filozof, najveći propovjednik Kristova evanđelja svih vremena. Pisac poslanica. Pisac veličanstvenog Hvalospjeva ljubavi. Učitelj i apostol naroda. Propješačio je Malom Azijom i Grčkom, sve do Rima propovijedajući Radosnu vijest spasenja svim ljudima. Kristov svjedok do smrti koju je mučenički podnio za cara Nerona, kao i sveti Petar, u Rimu oko 65. godine. Svetoga Pavla se najviše u slikarstvu prikazuje s mačem u ruci, jer mu je mačem odrubljena glava. Ili pak na slikama ili kipovima s knjigom svojih poslanica u rukama.
Zaštitnik je novinara, pisaca, glasnogovornika, biskupa, misionara, onih koji prave šatore, zazivaju ga i oni koje je ujela zmija. Pod njegovom su zaštitom i mnogi gradovi i neke države.

Velik je i odvažan, smion životni zadatak osnovati nešto, posebice kad to osnivamo na terenu gdje je strogo zabranjeno. Po cijenu vlastitog života upravo su ova dvojica neustrašivih i svetih propovjednika udarili temelje Crkve kršćanske. Dapače, svoje su živote ugradili u te temelje. Onda kad je bilo najteže, u počecima, kad su se skrivali, kad nisu smjeli javno iskazivati svoju vjeru, sveti Petar i Pavao su ponosito, sjećajući se svoga Učitelja, i njegove hrabrosti. Svjesni su bili posljedica, mučenja i smrti za svoja djela, za svoje propovijedanje, nu ipak su nastavili propovijedati i djelovati i dali su svoje živote. Bezuvjetno i junački su posvjedočili svoju vjeru svojom krvlju. Zapečatili su vječno put Crkve kršćanske. Nema Crkvi života na zemlji bez stalnog mučeništva, bez hrabrih ljudi, potpuno predanih Učitelju, koji su spremni umrijeti za svoje ideale. Uspoređujući mučeništvo svetih Petra i Pavla s našom hrvatskom Crkvom, koja je tolika stoljeća bila mučenik ovih naših prostora, s pravom možemo kazati, da je naša Crkva istinski svjedok i garancija budućnosti, jer je bila spremna i dandanas ima spremnih položiti svoj život za svoju vjeru i Crkvu i svoj dom. Put apostola Petra i Pavla put je kojim treba kročiti svaki kršćanin, put je kojim se utire prtina za vječnost. Stoga idimo za njima, za svojim osnivačima, svojim temeljima i izvorima.