Sveti Stjepan Prvomučenik

Kad je Staru crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, koja se nalazi u groblju u Gorici, onodobni župnik fra Petar Bakula sagradio 1856. godine, s obzirom, da su tu na istim temeljima u različitim vremenskim epohama bile urušavane pa obnavljane, sravnjivane sa zemljom i iznova građene još starije crkve, pramajke današnje stare crkve, nitko se ne bi ponadao da će ta fra Petrova crkva izdržati stoljeće i pol, proći kroz različita vremena i nevremena, daće i nedaće, i da će od svojih fratara i naroda obnovljena, učvršćena i ponosna uzgorito ostati stajati sve do današnjih dana. Godine Gospodnje 2006. ona je proslavila svoj jubilarni rođendan 150 (sto pedeset) godina svoga postojanja. I danas je dika svih Goričana i Sovićana, sviju koji su rodom odavde jer, ne samo da služi puku da umornu dušu Bogu istrese, nego je i prvorazredan kulturni spomenik na ovim prostorima. Ona je, naime, najstarija crkva u Zapadnoj Hercegovini, s desne strane rijeke Neretve, koja je još u upotrebi. U njoj se slave mise za pokojne za vrijeme sprovoda, te još kod nekih prigodnih svetkovina tijekom godine. Od prve svoje izgradnje, a radi se o ranokršćanskoj bazilici koja potječe, prema arheolozima, iz vremena 4. – 6. stoljeća, ova je crkva najvjerojatnije bila posvećena svetom Stjepanu Prvomučeniku. Stoga ovaj prvi Kristov svjedok, koji je svoju vjeru posvjedočio svojom krvlju, zaslužuje pažnju da se bolje upoznamo s njegovim životom, predajama o njemu, o našim crkvama sagrađenima njemu u čast i svemu vezanom uz ovoga sveca i njegovu prisutnost u našoj župi. Ova je knjižica posvećena svima onima koji su dali svoj obol kroza sva stoljeća da ova crkva nastavi svoj kontinuitet, od ranokršćanskih vremena, srednjega vijeka, turskih nemilosrdnosti, pa sve do dandanas. Sveti imenom Stjepan prezimenom Prvomučenik sastavnica je svake duše u našoj župi.

Kad je Staru crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, koja se nalazi u groblju u Gorici, onodobni župnik fra Petar Bakula sagradio 1856. godine, s obzirom, da su tu na istim temeljima u različitim vremenskim epohama bile urušavane pa obnavljane, sravnjivane sa zemljom i iznova građene još starije crkve, pramajke današnje stare crkve, nitko se ne bi ponadao da će ta fra Petrova crkva izdržati stoljeće i pol, proći kroz različita vremena i nevremena, daće i nedaće, i da će od svojih fratara i naroda obnovljena, učvršćena i ponosna uzgorito ostati stajati sve do današnjih dana. Godine Gospodnje 2006. ona je proslavila svoj jubilarni rođendan 150 (sto pedeset) godina svoga postojanja. I danas je dika svih Goričana i Sovićana, sviju koji su rodom odavde jer, ne samo da služi puku da umornu dušu Bogu istrese, nego je i prvorazredan kulturni spomenik na ovim prostorima. Ona je, naime, najstarija crkva u Zapadnoj Hercegovini, s desne strane rijeke Neretve, koja je još u upotrebi. U njoj se slave mise za pokojne za vrijeme sprovoda, te još kod nekih prigodnih svetkovina tijekom godine. Od prve svoje izgradnje, a radi se o ranokršćanskoj bazilici koja potječe, prema arheolozima, iz vremena 4. – 6. stoljeća, ova je crkva najvjerojatnije bila posvećena svetom Stjepanu Prvomučeniku. Stoga ovaj prvi Kristov svjedok, koji je svoju vjeru posvjedočio svojom krvlju, zaslužuje pažnju da se bolje upoznamo s njegovim životom, predajama o njemu, o našim crkvama sagrađenima njemu u čast i svemu vezanom uz ovoga sveca i njegovu prisutnost u našoj župi. Ova je knjižica posvećena svima onima koji su dali svoj obol kroza sva stoljeća da ova crkva nastavi svoj kontinuitet, od ranokršćanskih vremena, srednjega vijeka, turskih nemilosrdnosti, pa sve do dandanas. Sveti imenom Stjepan prezimenom Prvomučenik sastavnica je svake duše u našoj župi.

Sveti Stjepan je prvi koji za Krista posvjedoči svojom krvlju. Zbog toga je nazvan Prvomučenik ili Protomartyr (Πrwtomartύr), a njegov lik je u povijesti crkve i spasenja ostao kao primjer svih ostalih mučenika. Ne zna se točno kad se rodio, a pretpostavlja se da je mučeništvo podnio u mjesecu svibnju.Svetkovina se svetoga Stjepana Prvomučenika slavi drugi dan Božića, 26. prosinca. Na taj je dan ova svetkovina u crkveni liturgijski kalendar uvedena 380. godine. Zbog svoje blizine najradosnijoj i jednoj od najvećih kršćanskih svetkovina, svetkovini Božića, ova svetkovina i ovaj Svetac su promovirani kao najbliži Kristu i to onom malom djetetu, malom Bogu, Božiću, da se time naglasi i Kristova žrtva koju će na Kalvariji podnijeti za ljudsko spasenje. Dakle, kao što je rođenje Kristovo, Božić, Isusov ovozemaljski rođendan,  tako je Stjepanova smrt njegov nebeski rođendan. Time nam svetac Prvomučenik daje primjer i poticaj kako u životu živjeti, kako se nositi s neprijateljima i za koga i koje ideale se u ovom životu žrtvovati.Sveti je mučenik Stjepana bio Jeruzalemac, istinski Židov, te pravi  praktični kršćanin. Prva ga je kršćanska zajednica imenovala jednim od sedam đakona. „Stjepan, pun milosti i snage, činio je velike i čudesne znakove u narodu…“ čitamo u Djelima apostolskim. Brinuo se za siromašne, skrbio za udovice i „isticao se u čistoći i darežljivosti“. Posvuda je navješćivao radosnu vijest svog Učitelja. Na njegovu su se propovijed obratili mnogi Židovi, a broj prvih učenika (kršćana) u Jeruzalemu je iz dana u dan sve više rastao. I židovski svećenici su se obraćali na kršćanstvo. Sva su ta pozitivna događanja razgnjevili Židove u Sinagogi i u Hramu, pa su čvrsto odlučili Stjepana uhititi i  izvesti pred sud te pogubiti. Pred Velikim je vijećem Prvomučenik održao čuveni govor, ispričavši im ukratko svu povijest od svetih Patrijarha (Abrahama, Izaka i Jakova), preko Mojsija i proroka pa sve do Isusa Krista kojega su također smaknuli, ne povjerovavši u Nj. Židovski vođe nikako nisu mogli podnijeti da im netko čita bukvicu i da ih poučava u čemu su oni bili izvanredni stručnjaci, pa su Stjepana izveli izvan grada i kamenovali. A on im je, poput svoga Učitelja Isusa, oprostio dok su ga ubijali. Priča o kamenovanju svetog Stjepana povezana je s velikim likom kršćanske povijesti, koji se je u trenutku kamenovanja još zvao Savao i tada bio najvećim progoniteljem Isusa i njegova nauka, jer se nije bio obratio. On je odobravao Stjepanovo kamenovanje. Kod njega su odložili Stjepanovu odjeću. Bio je to sv. Pavao, kasnije, nakon obraćenja, najveći borac za Krista i najveći propovjednik Kristova evanđelja svih vremena.Sve se ovo, naime, zbilo, prema predaji otaca, 7 (sedam) mjeseci nakon Uzašašća Isusova na nebo. Nakon Stjepanove mučeničke smrti, njegovo je tijelo preuzeo židovski pismoznanac Gamaliel i pokopao ga u nov grob na svojoj zemlji u blizini Jeruzalema. Prema tradiciji, oko 415. godine, neki svećenik imenom Lucijan je u ukazanju saznao za grobno mjesto gdje je sahranjen đakon Stjepan. Ostaci tijela sv. Stjepana su iskopani te su kasnije čašćeni i na zapadu; jedan dio relikvija je prenesen u Carigrad, a drugi dio u Rim te zakopan uz tijelo sv. Lovre, đakona. Prema kazivanju, kad su otvorili grob sv. Lovre da u nj polože tjelesne ostatke sv. Stjepana, sveti se Lovre okrenuo na bok i ispružio ruku sv. Stjepanu da legne pokraj njega. Zbog te su uljudnosti sv. Lovru nazvali „Otmjeni Španjolac“.  Našašće moćiju sv. Stjepana se slavi 3. kolovoza. Ta se svetkovina počesto brka s blagdanom sv. Stjepana, kralja, čiji se blagdan također slavi u kolovozu mjesecu, ali ne na taj dan. Stoga su obje istinske svetkovine sv. Stjepana Prvomučenika, i ona koja pada 26. prosinca, kad se slavi Stjepanova mučenička smrt i ona koja se slavi 3. kolovoza, to je svetkovina pronalaska relikvija sv. Stjepana. Na ovaj se dan, 3. VIII. slavi sveti Stjepan, kao zaštitnik u Goričko-Sovićkoj župi, te je patron župe Čerin i područne crkve u Stipanićima (mjesto je ovo dobilo ime po sv. Stjepanu), selu u općini Tomislavgrad, te u mjestu Hardomilju u župi Humac (Ljubuški), a i u mnogim drugim mjestima u našim krajevima. Zapravo su sva ova spomenuta mjesta gdje se nalaze crkve sv. Stjepana vezana uz arheološke iskopine ili pak povijesne činjenice, tradiciju kršćanskog puka,  a sve one potvrđuju da se odavno, od prvih kršćanskih vremena, tu častio ovaj svetac.

Prvomučenik Stjepan se u kršćanskoj ikonografiji prikazuje kao mladić u đakonskoj odjeći, tzv. dalmatici,  a u ruci drži palmu, simbol mučeništva. Također se ovaj mladi đakon često prikazuje s komadima kamenja, čime je mučen i ubijen. U velikom dijelu je na slikama prikazan zajedno sa sv. Lovrom, jer je s njim, prema predaji, sahranjen. Nad grobom mučenika sv. Lovre i sv. Stjepana, u bazilici sv. Lovre u Rimu, stoji napisano:„HOC SUB FORNICE TUMULATA IACENT CORPORA SS. B. STEPHANI PROTOMARTYRIS, LAURENTII DIACONI ET LUSTINI PRESBYTERI ET MART(YRIS) UBI EST QUOTIDIE A SUMMIS PONTIFICIBUS CONCESSA INDULGENTIA PLENARIA – Pod ovim svodom leže pokopana tijela svetaca: blaženoga Stjepana Prvomučenika i Lovre đakona i Justina svećenika i mučenika. Sveti oci pape odobrili su da se ovdje može svaki dan dobiti potpuni oprost.“Sveti je Stjepan i danas uzoran primjer svima koji nasljeduju Isusa Krista, i do kraja je ispunio Isusovu riječ: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. (Iv 15,13)Slika mučeništva sv. Stjepana u Novoj župnoj crkvi u Gorici prvorazredan je moderni opis stradanja Hrvata kroz povijest i u Domovinskom ratu, a središte je slike mučenička smrt sv. Stjepana. Umjetnik je spojio nebo i zemlju, dodirnuo patnju i smrt i vječni život. Vječni život s Presvetim Trojstvom u konačnosti dominira. Sliku je naslika akademski slikar Anđelko Mikulić. Tu su i dva mozaika ovoga sveca jedan u crkvi, jedan na zvoniku crkve u Gorici, a rad su Drage Bušića iz Gorice, akademskog slikara.

3.IZVJEŠTAJ O MUČENIŠTVU IZ DIJELA APOSTOLSKIH (6-8,3)

U stanovljenje đakonata

6 U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. (2) Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: “Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. (3) De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, (4) a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.” (5) Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. (6) Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. (7) I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.

(8) Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. (9) Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, (10) ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio. (11) Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: “Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga.” (12) Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. (13) Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: “Ovaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. (14) Čuli smo ga doista govoriti: ‘Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije’.” (15) A svi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše – lice mu kao u anđela.

7 Veliki svećenik upita: “Je li to tako?” (2) Stjepan odgovori: “Braćo i oci, čujte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok bijaše u Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu,(3)i reče mu: Iziđi iz zemlje svoje, iz zavičaja svoga, hajde u zemlju koju ću ti pokazati. (4) On nato iziđe iz zemlje kaldejske i nastani se u Haranu. Odande ga nakon smrti oca njegova Bog preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite. (5) U njoj mu ne dade ni stope baštine, nego obeća dati je u posjed njemu i potomstvu njegovu nakon njega, premda još nije imao djeteta. (6) Bog isto tako reče da će potomci njegovi biti pridošlice u zemlji tuđoj, da će ih porobljavati i tlačiti četiri stotine godina. (7)Ali narod kojemu budu robovali ja ću suditi, reče Bog. A nakon toga izići će i iskazati mi štovanje na ovome mjestu. (8) Dade mu i Savez obrezanja. Tako rodi Izaka i obreza ga osmi dan, Izak Jakova, Jakov dvanaest rodozačetnika.” (9) “Rodozačetnici pak, iz zavisti, Josipa predadoše u Egipat. Ali Bog bijaše s njim (10) te ga izbavljaše iz svih nevolja, podari ga naklonošću i mudrošću pred faraonom, kraljem egipatskim koji ga postavi za upravitelja nad Egiptom i nad cijelim dvorom svojim. (11) Onda u cijeloj zemlji egipatskoj i kanaanskoj nasta glad i nevolja velika: oci naši ne mogahu naći hrane. (12) Kad Jakov doču da u Egiptu ima žita, posla onamo najprije očeve naše. (13) Drugi se put Josip očitova braći svojoj pa faraon dozna za podrijetlo Josipovo. (14) Josip tada posla po Jakova, oca svoga, i svu rodbinu, sedamdeset i pet duša. (15)Jakov tako siđe u Egipat. I umrije on i oci naši. (16)Preneseni su u Sihem i položeni u grob koji je Abraham za srebro kupio od sinova Hamorovih u Sihemu.” (17) “Kako se bližilo vrijeme obećanja koje Bog obreče Abrahamu, rastao je u Egiptu narod i množio se (18) dok ondje ne zavlada drugi kralj koji nije poznavao Josipa. (19)Lukav prema rodu našemu, tlačio je on oce naše da bi djecu svoju izlagali da ne ostanu na životu. (20) U taj se čas rodi Mojsije. Bijaše božanski lijep. Tri je mjeseca hranjen u kući očinskoj, (21) a onda, kad je bio izložen, prigrli ga kći faraonova i othrani sebi za sina. (22) Tako Mojsije, odgojen u svoj mudrosti egipatskoj, bijaše silan na riječima i djelima.” (23) “Kad mu bijaše četrdeset godina, ponuka ga srce da pohodi braću svoju, sinove Izraelove. (24) I kad vidje kako je jednomu nanesena nepravda, suprotstavi se i osveti zlostavljenoga ubivši Egipćanina. (25) Mislio je da će braća njegova shvatiti kako će im Bog po njegovoj ruci pružiti spasenje, ali oni ne shvatiše. (26) Sutradan se pojavi pred onima koji su se tukli te ih stade nagovarati da se izmire: ‘Ljudi, braća ste! Zašto zlostavljate jedan drugoga?’ (27) Ali ga onaj što je zlostavljao svoga bližnjega odbi riječima: Tko te postavi glavarom i sucem nad nama? (28)Kaniš li ubiti i mene kao što si jučer ubio onog Egipćanina? (29) Na te riječi pobježe Mojsije i skloni se u zemlju midjansku, gdje mu se rodiše dva sina.” (30) “Nakon četrdeset godina ukaza mu se Anđeo u pustinji brda Sinaja u rasplamtjeloj vatri jednoga grma. (31) Opazivši to, zadivi se Mojsije viđenju. Dok je prilazio da bolje promotri, eto glasa Gospodnjega: (32) Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati. (33) A Gospodin će mu: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo. (34)Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i uzdisaj mu čuo pa siđoh izbaviti ga. I sad hajde! Šaljem te u Egipat!” (35) “Toga Mojsija – kojega su se odrekli rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? – toga im Bog kao glavara i otkupitelja posla po Anđelu koji mu se ukaza u grmu. (36) On ih izvede učinivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj, u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. (37) To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: Proroka poput mene od vaše braće podići će vam Bog. (38) To je onaj koji za skupa u pustinji bijaše između Anđela što mu govoraše na brdu Sinaju i otaca naših; onaj koji je primio riječi životne da ih nama preda. (39) Njemu se ne htjedoše pokoriti oci naši, nego ga odbiše i u srcima se svojima vratiše u Egipat (40) rekavši Aronu: ‘Napravi nam bogove koji će ići pred nama! Ta ne znamo što se dogodi s tim Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.’ (41)Tele načiniše u dane one, prinesoše žrtvu tom kumiru i veseljahu se djelima ruku svojih. (42) Bog se pak odvrati i prepusti ih da časte vojsku nebesku, kao što piše u Knjizi proročkoj: Prinosiste li mi žrtve i prinose četrdeset godina u pustinji, dome Izraelov? (43)Poprimiste šator Molohov i zvijezdu boga Refana – likove koje napraviste da biste im se klanjali. Odvest ću vas stoga u progonstvo onkraj Babilona!” (44) “Oci naši imahu u pustinji Šator svjedočanstva kako odredi Onaj koji reče Mojsiju da se on načini po praliku koji je vidio. (45) Taj su Šator preuzeli oci naši i pod Jošuom ga unijeli u posjed s kojega Bog pred licem njihovim rastjera narode. Tako bijaše sve do dana Davida, (46) koji je našao milost pred Bogom te molio da nađe boravište Bogu Jakovljevu. (47) Istom Salomon izgradi mu Dom. (48) Ali Svevišnji u rukotvorinama ne prebiva, kao što veli prorok: (49)Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama. Kakav dom da mi sagradite, govori Gospodin, i gdje da bude mjesto mog počinka? (50)Nije li ruka moja načinila sve to? (51)Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! (52) Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, (53) vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.”

(54) Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. (55) Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu (56) pa reče: “Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.” (57) Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. (58) Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. (59) I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: “Gospodine Isuse, primi duh moj!” (60) Onda se baci na koljena i povika iza glasa: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Kada to reče, usnu.Savao progonitelj

8 Savao je pristao da se Stjepan smakne. U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. (2) Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim. (3) Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu.

Ante Kelava, profesor iz Tomislavgrada, priča, kako je njegova majka s njim, dok je on još bio u utrobi, hodočastila svetom Stipanu u Goricu. Išla je naravno pješke. Zavjet joj bijaše, da se on, njezin sin, zdrav rodi i da ga Bog po zagovoru svoga prvog mučenika blagoslovi i čuva u životu. Pri tom hodočašću mu je majka od svetoga Stjepana donijela i moći. Te moći s ponosom prof. Ante, trenutno predsjednik Matice hrvatske u Tomislavgradu, i dandanas čuva i sa sobom nosi. To ga podsjeća, veli, na majku koju je najviše volio i na Sveca koji ga je čuvao i branio u životu.

I danas naši stari posvjedočuju da je Sveti Stjepan mnoga čudesa i znamenja učini puku koji mu je hodočastio iz okolnih krajeva u njegovo svetište u Goricu. Klecalo svetog Stjepana, koje je Bratovština obnovila na Zavali iznad Gorice, svjedok je mnogih iscjeljenja koja su se dogodila kad bi se ljudi koji su pješice zavjetovali ovom svecu poklonili ugledavši njegovu staru crkvu s vrha Zavale. U Staroj je crkvi, prema predaji, postojalo mjesto kod oltara, gdje su oni koji bi ozdravljali, ostavljali svoje štake i druga pomagala koja su im bila potrebna dok bijahu bolesni. Svi bi radosni, lizući na golim kolinim okolo kipa sv. Stipana ili pak oko Stare crkve, zahvaljivali u suzama Kristovu Prvomučeniku. Naši su stari zajedno sa svojim fratrima sačuvali ovo svetište u Gorici i tradiciju, te i danas pobožni puk okolnih krajeva i iz daljega dolazi u Goricu izvršiti svoje zavjete.

Uza Sveto pismo koje nam u Djelima Apostolskim donosi izvješće o Stjepanovu životu, o njegovoj hrabroj vjeri i ljubavi do Neba, pronađimo i za sebe komadić podneblja u kojem je Stjepan zablistao slavom vječnom. Ugledajmo i mi otvorena Nebesa i Sina Čovječjega i u svom životu ponavljajmo ustrajno: Oprosti nam, Gospodine! Oprosti im, Gospodine! Opraštam svima, Gospodine! Naš će život tada poput Stjepanova doživjeti svoju Vječnost uza svog Učitelja.