Tužni zbore, draga rodbino i prijatelji!
Vi ste se danas ovdje okupili da bi Kenduši odali poštovanje i posljednji Zbogom. Iskreno se nadam da njezina duša vidi kako ste je, na njezino zadnje putovanje, lijepo i dostojanstveno ispratili.Pred samo nekoliko dana bila je još tako prisebna da je mene tješila i govorila mi da ne budem tužan, jer da smrt nije kraj nego početak. Rekao sam joj da i ja virujem da ćemo se sastati na onom drugom i boljem svitu, ali da sam, ipak silno žalostan što nam eto ne biše suđeno i na ovom se svitu makar još jedanput viditi i zagrliti.
Kad mi je rekla da je još uvik zdrava ko boca i da nema baš nikakvih bolova, ja sam dodao da se je ona na ovom svitu dosta napatila i sve svoje dužnosti dobro i časno obavila, pa ju je zato dragi i milostivi Bog u starosti tako lipo obdario. Nekoliko sam joj puta zahvaljivao i molio je da mi na svemu oprosti, a posebno da mi oprosti na svim majčinskim suzama što ih je, brinući za me, isplakala u tolikim dugim i neprospavanim noćima. Na to je ona samo uzvraćala da mi želi svako dobro, da je uvik bila ponosna na me i svakodnevno molila dragoga Boga da me pazi i čuva.
Sto sada nad otvorenim grobom te dobre i tako velikodušne majke može reći njezin tužni sin iz daleke američke tamnice, i kako joj se on može odužiti i zahvaliti.
Bijaše to vrlo davno, draga majko, kad sam odletio iz našega obiteljskog gnijezda. Od tog našeg rastanka protekla je čitava vječnosti, i kroz sve te duge i teške godine ja sam tebe i našega dobroga Peru stalno u srcu nosio, i tako često sanjao i žarko čeznuo za povratkom kući. Dok su velike oluje po nemirnim svjetskim morima nosale moju životnu lađu, ja sam znao i uvik ćutio da me stalno prati tvoj blagoslov i da se ti usrdno Bogu moliš da me pazi i čuva. Isto tako znam da će se i u Raju tvoja duša za me Bogu moliti.
Da li čuješ, draga majko, i da li razumiš ove riči ucviljenog sina nad tvojim otvorenim grobom. Velika ti hvala što si mi u ljubavi život dala. Hvala ti na uzornom odgoju i svim kaznama za moje vragolije, jer znam da su ti udarci bili iz ljubavi i da su više bolili tebe nego li mene. Hvala ti što si bila brižna, dobra i pravedna majka. Hvala ti što si sve do kraja ostala dosljedna, uzgorita i hrabra Kenduša.
Tužni zbore, od svih ovozemaljskih ljubavi najljepša, najčistija i najljudskija je ljubav roditelja prema svojoj djeci i ljubav djece prema svojim roditeljima.
Ooo – dragi Bože, velika Ti hvala na tako dubokim i jakim osjećajima te ljubavi.
Ooo – draga rodbino i prijatelji – iskrena Vam hvala na tako dostojnom ispraćaju naše Kenduše.
Ooo – draga moja majko, znam da si, evo skoro punih devet godina bila tužna, i vrlo usamljena, i želim da odsada do uskrsnuća tvoje umorno tilo pored tvoga Pere počiva u miru Božjem. Ako se ja ikada živ povratim u našu dragu Goricu, obećajem ti da ću najprije doći u Šamatorij i pokloniti se na Vašem grobu. A sada, uz ovaj zadnji Zbogom, nezaboravna majko, tvoj ti se sin Zvonko iz dubine ranjenog srca još jednom na svemu zahvaljuje.
Majci Kenduši
Ove noći u mojoj tamnici
U prokletoj zemlji Americi.
Sanjao sam da mi majka stara
s Međugorskom Gospom razgovara.
Gospu pita o povratku momu,
i moli se Bogu velikomu.
Da joj spasi iz tamnice sina
koga čeka već dvajest godina.
Moja majka zaklinje i moli
a Gospa joj ublažava boli
i tješi je da ne gubi nadu
da viruje u Božiju pravdu.
Da će skoro sina dočekati
i sa njime Uskrs proslaviti.
(Iz pjesme Zvonke Bušića “Taika”, posvećene majci Ivi (Kenduši) pisane u američkom zatvoru).
