Sjećanje na Petra Miloša – Rodijak Ćipa: Hrvati još ne znaju šta bi s nama Hercegovcima

petar-milos-658x349Priča mi rodijak Iko kako mu je najteži trenutak u njegovu tridesetogodišnjem “gastarbajterstvu” bio onaj kad mu je šef Frane doveo sina Manfreda kojeg je Iko, inače vrsni zidar, trebao naučiti zidarskom poslu. Spočetka je Iki laskalo da je Franz baš njega odabrao za učitelja vlastitog sina, ali su poslije nastali problemi.

– Kaza je meni Vranc da malog gonim ka Bog maglu, da on mora skokom di ja okom i da mali odma mora znat ko je majstor, a ko iriget. Ali, ko smi zapovidit šefovu sinu? I nisam smio malom zube probilit. Ja sam sam sebi donosio cigle, miša beton, tesa letvice…, a malog stalno sokolio. I sla ga da iđe di god oće. Jerbo, ko smi zapovidit šefovu sinu? Tako sam ja tada mislio. Sve dok nije doša šef i meni kaza da će mi dat otkaz ako ne budem malog natra da radi i nauči.

Zna se u nas tko je tko

Bezbroj je ovakvih priča u Hercegovini. Kad su ovdašnji ljudi, tamo šezdesetih godina ovog stoljeća, masovno krenuli na “privremeni” rad u zapadne zemlje, prvo im je upalo u oči da tamo ljudi ne poštuju rodbinu. Kako Iko reče, sve im rodbinske veze stanu u dvije riječi: šogor (Schwager) i tetak (Onkel). Slično su zapazili i oni što su iz Hercegovine tada selili u Zagreb, Bjelovar, Osijek… Pa su pokušavali usporediti te rodbinske odnose s bogatstvom rodbinskih jezičnih formi u hercegovačkom zavičaju.

Tako npr. u Hercegovini se veoma dobro znade tko je stric, a tko tetak, tko bratić, a tko sinovac, tko tetkić, a tko stričević, znade se tko je ujak, a tko šurjak, tko zaova, a tko jetrva, tko nevjesta, a tko svastika, tko strina, a tko maćeha, tko strinić, a tko ujčević, tko bratić, a tko tetkić, tko ujna, a tko ujak, tko “pretelj”, a tko badžanak, tko nevistić, a tko svastić…

I znade se tko je komu koje koljeno kako se ne bi dogodilo da se rodijak oženi rodicom. Znalo se također da svaki vid rodbinske vene traži posve određeni oblik iskazivanja rodbinskih veza. Tako npr. Nikada baba (s materine strane) nije djeci darivala jaja za Uskrs, nego je to činila ujna. Baš zato što ujna nije krvno vezana za muževa sestrića, te time mora čitavoj obitelji iskazati dobru volju spram muževe (i svoje) kuće. Tetke su imale posebnu autonomiju, pa su one i posebna institucija.

Sjećam se da je moja tetka Ruža živjela u veoma teškim prilikama. Tetak umro, a ona ostala s mnogo djece. I dolazila je kriomice kod moga ćaće po sjeme kad je trebalo posijati žito, kriomice sam je vidio da plače, ali nikada nije propustila priliku da mi iz pregače izvadi kremu šećera ili kakvu jabuku, puna smijeha i optimizma.

Među Hrvatima se već ustalio termin rodijaci kao sinonim za Hercegovce. Pojam rodijaci nema samo biološku dimenziju, nego također sociološku, gdje rod (gens) podrazumijeva elementarnu jezgru društvene organizacije.

U hercegovačkom “slučaju” rodijaci nose u sebi čitav moralno-vrijednosni sustav. Kad se za nekoga kaže da je “rodijak”, onda se pod tim podrazumijeva čovjek s jakim rodbinskim i zavičajnim vezama i čovjek koji taj oblik društvenog odnosa nadređuje čak zakonima i propisima države.

Podrugljivi termin “rodijaci” ne odnosi se danas samo na Hercegovce, nego na sve ljude s podinarskih prostora, gdje je rodbinska povezanost sudbinski uvjetovala egzistencijalni opstanak.

Suci i pošteni seljani

Više od pet stoljeća je prošlo od osmanlijske okupacije BiH. Barem toliko stoljeća traje i institucija rodijaka. Zapisi iz tih davnih vremena govore da je jedan od braće prelazio na islam kako bi spasio ostale. Zato su ih osmanlijske vlasti prozvale balijama, što znači prevrtljivcima koji su samo formalno primali islamsku vjeru, da bi tajno ispovijedali kršćansku.

Naravno, s vremenom su se privilegiji osladili, pa su te vrste rodijačkih veza zaboravljene. Ni kasnije vlasti (austrougarske i jugoslavenske) nisu išle na ruku hercegovačkim Hrvatima, nisu stvorile pravične zakone i njihovu provedbu, pa je i dalje ostala solidarnost kao temeljna kategorija opstanka. A ta solidarnost je u biti bila rodijačka povezanost. Upravo su tu udareni temelji rodijačkih veza.

Zato nije slučajna uzrečica “Kadija te tuži, kadija ti sudi”. Kao što nije slučajna činjenica da se u Hercegovini nikada nisu usuđivali pravicu tražiti na sudu. Tako npr. u mome selu nikada nije bilo sudske parnice po imovinsko-pravnim deliktima. A bilo je nesuglasica oko mrginja, zidova i podziđa. Naprosto se državi i zakonu nije vjerovalo.

U konfliktnim slučajevima sazvali bi se mudri i pošteni seljani koji su imali pravo presuditi. Kao Vijeće staraca u staroj Ateni. S tom razlikom što je nezadovoljna stranka imala pravo prosvjedovati. A onda bi se nezadovoljniku kazalo: Stipane (Ivane, Mate, Jure…), uzimaš li na dušu da je vrtlić tvoj. Ako bi dotični uzeo vrtlić na dušu, ostao bi njegov, ali uz uvjet da nitko od zavađenih nije imao pravo o tome pričati. Čak ni njihovi nasljednici.

I danas se u selu znade tko je što dobio na dušu. No, pokušate li objašnjenje dobiti od mlađih, a ima ih koji su rođeni u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, dobit ćete odgovor: No comment!

Sličnost sa Židovima

Ovakav oblik suđenja, gdje je moralni kodeks iznad zakonskoga, ne govori toliko o Hercegovcima koliko o političkim odnosima u kojima je sve to nastalo. To jasno govori da Hercegovci nikada nisu imali državu u kojoj bi bili ravnopravno tretirani po zakonu. A zakon biološkog opstanka nalagao im je iznalaženje nekog drugog oblika reguliranja međusobnih odnosa. Na žalost, tako je i danas, u daytonskoj BiH.

Neki dan mi Paško i Vinko kazaše kako bi trebalo Peri Veselkovu nabaciti fasadu na kuću. Pere je jedan od onih što je obigrao čitavi svijet (bio je i u Australiji), pa se bolestan vratio u zavičaj. U civiliziranim državama o njegovoj bi obitelji brinule države. No, pošto ovdje nema države, seljani su skupili novac i odradili posao da Pere može sa svojom peteročlanom obitelji živjeti kao i svi ostali.

Hercegovci su zacijelo najsličniji Židovima. Solidarnost je bila uvjet opstanka i jednih i drugih. Osjećaj ugroženosti vezao je ljude. Lako je onima koji su živjeli u uređenim državama gdje su državne službe sve određivale. Bilo po osnovi mirovina ili dječjih dodataka ili pak socijalnih davanja. A kako je onima koji od države ne mogu ništa dobiti? E, tu se stvorio način ponašanja, ajmo kazati rodijački, koji nadomješta državne felere. I umjesto da se takva institucija eliminira poštenim provođenjem zakona, svjedoci smo da se Hercegovci eliminiraju kao primitivna rodovska sorta.

Slipi Jozo

Od svih rodbinskih činova ipak je u Hercegovini najvažnija institucija strica. I danas se djecu od nejaka uči da je stric i za živa oca zaštitnik malih, oličenje sigurnosti, argument moći, znak ljubavi… I zato su svi Hercegovci jače pripremani da udovolje ulozi strica nego oca. Znalo se da je lakše biti otac nego stric. Očevi su ginuli u raznim vojskama, a stričevi su ostali brinuti o djeci. Znalo se to i zato je svaki čovjek puno bolji stric nego otac. Zašto? Zato što je ulogu strica trebala obaviti država, a ovdje se znade da ona to ne može uraditi. Zato u Hercegovini ima divnih priča o stričevima. Nemojte me samo goniti da pričam o svome pokojnom stricu Peri!

Osobno mi je žao svijeta, modernog, civiliziranog i moćnog svijeta, gdje Djed Božićnjak (ili Mraz) donosi darove, gdje egzistencija čitavih obitelji ovisi o administrativnoj greški nekog činovnika i gdje pojma nemaju tko je komu tetak, tetka ili stric. Znam da je i njima žao što se, umjesto u državne institucije, mi uzdamo u rodijake. Možda rodijački sustav i nije najbolji, ali u što se uzdati bez svoga?

Vidio sam bezbroj bohema u europskim zemljama. I priče o njima, našemu Stipici, lokalnom bohemu i propalici. A Stipica mi kaže: “Lako je Nijemcima biti propalica, jerbo imaju tisuću maraka mjesečno od države. Ali, ajde budi propalica ka ja, di ti država ne daje ni kune, a imaš ženu i četvero djece? Da mi nije rodijaka, nit bi ja ima što popit, nit bi se moja dica mogla iškolovat. Fala im di čuli i di ne čuli! Živili, ljudi, živili rodijaci!

Čitam, motrim i bilježim što o hercegovačkim rodijačkim vezama pišu hrvatski mediji i što govore hrvatski političari. Odreda te osuđuju ka “recidiv prošlosti”, kao “primitivno organiziranje” i kao rodovsku svijest. Zanimljivo, nitko ne pita zašto se Hercegovci ponašaju na taj način. Oni će se tako i dalje ponašati, međusobno se ispomagati i uvijek biti tragično moćni. No, radi se o tomu da hrvatski narod prihvati Hercegovce (i ostale rodijake) kao normalne ljude.

Radi se o tome da hrvatska država registrira onog slijepog Jozu Stanića iza brda kraj Cetine koji slijep održava cestu i gradi podzide, a živi od dvije koze. Gotovo je nevjerojatno da nijedna hrvatska ustanova ne zna za Jozu. I da mu nije rodijaka, Jozo bi pored države mogao skapati. Taj noćni slijepac koji zida podzide i održava seosku cestu je moj rodijak. Živio ti meni, moj rodijače Jozo!

Napisao: Petar Miloš/Slobodna Dalmacija

Nu, ja pišem, ljudi to čitaju, a ćaća se krsti

Sasvim slučajno sam rođen i sasvim slučajno u selu Crvenice kraj Tomislavgrada dva dana uoči Ilindana 1948. Slučajno sam, kao prvi u selu, završio fakultet.

U susjednoj Seonici otvorilo osnovnu školu 1955., kada mi je bilo sedam godina. Kada sam završio četiri razreda, ćaća je pomislio kako je napokon dobio čobana i kućnog radnika, ali se veoma razočarao čuvši da je u susjednim Bučićima otvoren peti razred. Mater ga nagovorila da i ja krenem u peti jer sam dobro učio.

Ćaća je odahnuo kad je čuo da u Bučićima nema šestog razreda. A ja čuo da u susjednom Rakitnu (7 km) ima čak osam razreda. Pa kažem to ćaći.

– Nu, momak ode dvi godine u vojsku, i nikad ga, a ti pet godina u školu, pa ti malo – ukori me ćaća – pečata ti Isusova, kako je se nisi izdobrovoljio?!

Ipak me poslao u šesti, potom stričević Slavo seli u Slavoniju, pa sedmi i osmi završavam u Viškovcima, potom gimnaziju u Đakovu. Namjeravao sam “bižat priko granice”, što su tada činili mnogi moji vršnjaci iz duvanjskog kraja, jer nisam imao novaca za studije.

No tada tetkić Ante tetke Mare seli u Sarajevo. A ja kod njeg završavam filozofiju i njemački. Muka me tjerala da sve ispite položim u lipnju, kako bih mogao preko ljeta zaraditi novce za studij radeći na baušteli kod rodijaka.

Kada sam završio fakultet i to slavodobitno priopćio ćaći, on me mirno i cinično upitao: Znaš li ti sada sve? Naravno da ne znam, ali znam koliko je polje neznanja, što čovjek treba…

– Prikini, prikini – kazao je ćaća – ako ne znaš sve, nisi triba ni ić na škole. Jerbo, ni ja ne znam sve, a nemam ni razreda škole. Isti smo.

U pokušaju da ćaću uvjerim kako je škola važna stvar, navodim silnu promjenu života što je zasluga naših ljudi, pa navedem konkretan primjer.

Da se ustanu iz groba naši stari ljudi, koji su umrli prije samo 20 godina, kazujem ja ćaći, pa da vide televizor, radio, telefon, asfalt kroz selo… Zar se ne bi divili i začudili.

– Pečata mi, više bi se mi začudili kad bi oni ustali – veli ćaća.

Bilo kako bilo, meni je moj način života u djetinjstvu i mladosti odredio i moju sudbinu. Pisati o rodijacima i njihovu putu u Europu. Te sam zgode prvo usmeno pričao, sve do 1977. godine, kada sam na književnim susretima sreo Juru Kaštelana. Toliko su mu se dopale moje priče da me na kraju upitao:

– Momak, zapisuješ li ti to?

Kada sam nijemo odgovorio, očinski me savjetovao da ih zapišem, baš onako kako ih pričam. I otud je sve to krenulo. Pa mi i danas smiješno da sam pisac. Nu, ja pišem, a ljudi to čitaju, čak se jagme za moje knjige i hrpimice dolaze na moje dramske predstave. Da, napisao sam Legende…, Ratne legende o Rodijaku Ćipi, Hercegovačke zapise, drame Rodijaci, Budala na određeno vrijeme, više eseja, putopisa, humoreski…

A sve nakon što sam od 12. do 29. godine obigrao svijet s rodijacima, pa sad živim u Tomislavgradu i rodnim Crvenicama, skupa s junacima mojih priča. U biti ja ne smišljam priče, ja ih samo prepisujem slušajući svaki dan nove drame.

http://www.tomislavcity.com