Korizma je, ako bismo je definirali, uskrsno ili vazmeno pokorničko vrijeme! Često čujemo tu rečenicu, no jesmo li se upitali zapravo što ona znači?! Kad je korizma uvedena u Crkvu, koja joj je simbolika, što ona znači za čovjeka kršćanina, koliko korizma traje…?! To pokorničko vrijeme ima svoju ishodišnu točku na samom početku Crkve u postu koji je trajao dva dana, i to na Veliki petak i Veliku subotu, zbog žalosti, jer je Isus tada umro i bio u grobu. Tijekom 3. stoljeća post se protegnuo na cijeli Veliki tjedan. U 4. stoljeću već poznajemo post od 40 (četrdeset) dana, prije Svetog trodnevlja, dakle, prije Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote. Nazivamo je četrdesetnicom jer toliko traje, a svoju simboliku broja 40 (četrdeset) vuče iz Starog zavjeta kad je Mojsije 40 godina vodio Izraelski narod kroz pustinju do obećane zemlje. U Novom zavjetu zoran je primjer Isusa koji je u pustinji, kušan od Sotone, u postu i molitvi, a prije svog javnog djelovanja, probdio 40 dana.
Korizma je, ako bismo je definirali, uskrsno ili vazmeno pokorničko vrijeme! Često čujemo tu rečenicu, no jesmo li se upitali zapravo što ona znači?! Kad je korizma uvedena u Crkvu, koja joj je simbolika, što ona znači za čovjeka kršćanina, koliko korizma traje…?! To pokorničko vrijeme ima svoju ishodišnu točku na samom početku Crkve u postu koji je trajao dva dana, i to na Veliki petak i Veliku subotu, zbog žalosti, jer je Isus tada umro i bio u grobu. Tijekom 3. stoljeća post se protegnuo na cijeli Veliki tjedan. U 4. stoljeću već poznajemo post od 40 (četrdeset) dana, prije Svetog trodnevlja, dakle, prije Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote. Nazivamo je četrdesetnicom jer toliko traje, a svoju simboliku broja 40 (četrdeset) vuče iz Starog zavjeta kad je Mojsije 40 godina vodio Izraelski narod kroz pustinju do obećane zemlje. U Novom zavjetu zoran je primjer Isusa koji je u pustinji, kušan od Sotone, u postu i molitvi, a prije svog javnog djelovanja, probdio 40 dana.
Post, koji se prakticirao u prvoj crkvi, bio je slijedećeg sadržaja: Jeo se jedan obrok (navečer) te se uzdržavalo od mesa i vina, a kasnije i od mliječnih proizvoda i jaja. Korizma je u to vrijeme bila smatrana pripravom na krštenje (tzv. Katekumenatom – tečajem priprave na sakrament krštenja i javnom pokorom), a Srednji vijek u Korizmi stavlja naglasak na Muku Isusovu.
Drugi vatikanski sabor stavlja u korizmi naglasak na sakrament krštenja, te na obraćenje i pokoru, s velikim usmjerenjem na Isusovo pashalno otajstvo, muku, smrt i uskrsnuće.
U korizmu ulazimo srijedom Pepelnicom, kad se pepelom, koji se dobio sagorijevanjem spaljenih grančica od nedjelje Cvjetnice, vjernike posipa po glavi ili se u znaku križa pepelom maže po čelu uz izgovor molitve upozorenja ili imperativa: Memento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris! – Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! Ili: Obrati se i vjeruj Evanđelju! Korizma traje 40 korizmenih dana + 6 korizmenih nedjelja = 46 dana, od Pepelnice do Uskrsa (Mise bdijenja na Veliku subotu). U korizmu se ne ubrajaju korizmene nedjelje. S nedjeljama traje 46 dana, bez nedjelja 40. Dakle, korizma ne završava Velikim četvrtkom, kako bi htjeli moderni ljudi skratiti ovaj veliki post, nego sve do Uskrsa.
Korizma broji 6 (šest) korizmenih nedjelja. U Hrvatskom narodu svaka korizmena nedjelja imade svoje ime. Pa tako su im imena počevši od prve:
1. Čista – čista se zove jer dolazi odmah iza Čiste srijede (Pepelnice).
2. Pačista – ili pračista, još čišća (čistija) od prve koja se naziva Čista
3. Bezimena – bez imena je jer joj se nije davalo ime iz poštovanja prema korizmi, prema muci Isusovoj (u pravoslavnoj crkvi ova se nedjelja zove Krstopoklona, jer se vjernicima iznosio križ (krst) kojega bi častili i ljubili.
4. Sredoposna – sredina je korizmenog posta (u četvrtak prije ove nedjelje pada sredina posta, pola je korizme već prošlo)
5. Gluha – jer se te nedjelje pjevalo bez pratnje orgulja. Pokrivale bi se slike i kipovi u crkvi, zastirali bi se križevi kako bi crkveni prostor izgledao što jednostavnije, a sve poradi veličine svetih dana koji se bliže, poradi muke i smrti Gospodinove.
6. Cvjetnica iliti Cvitna nedilja – Sama tematika muke Gospodnje izražena je u šestoj korizmenoj nedjelji koja se i zove Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica (Cvitnica). Misa je, stoga, na ovu Nedjelju posebno obilježena čitanjem ili pjevanjem (kantanjem) muke prema Evanđelistima tzv. Sinopticima (Mateju, Marku i Luki). I dani Velikog tjedna, koji počinju Cvjetnicom, obilježeni su mukom Isusovom. Na samu Cvjetnicu blagoslov je grančica i procesija kao spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kad ga je puk dočekao poklicima „Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje". Cvitna je dobila ime, osim po spomenutim grančicama, i prema tome što bi se u rano juro u nas umivali u cvijeću, u ljubičicama koje bi prve procvjetale iza zime.
Vazmeno trodnevlje
Crkva je u samim svojim počecima slavila blagdan Pashe ili Uskrs samo jedan dan, noćnim bdijenjem s Velike subote na nedjelju Uskrsnuća. U 4. stoljeću, e da bi se naglasio najveći događaj spasenja, počelo se slaviti «Presveto trodnevlje Gospodina raspetoga». Takvo značenje u teološkom, liturgijskom i duhovnom smislu Sveto trodnevlje uz male preinake ima do dandanas. Ono je najneposrednija priprava na središnju i sržnu svetkovinu kršćanske vjere Kristovo Uskrsnuće, a svaki od ovih triju dana svojim sadržajem je pun otajstava i tajni i jednako na sebi svojstven način svet.
Veliki četvrtak pripada, kao prvi dan, Svetom trodnevlju. Na Veliki četvrtak je Isus ustanovio Svetu Euharistiju, Svetu Misu. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se «Misa posvete ulja» na kojoj biskup sa svojim svećenicima blagoslivlja i posvećuje ulje koje se onda upotrebljava kod proslave sakramenata krštenja, potvrde i bolesničkog pomazanja.
Osim ove mise postoji i «Misa večere Gospodnje». Ona je zapravo jedina misa koja se slavi ovoga dana (uz već spomenutu misu biskupa sa svojim svećenstvom). Na njoj biskup svećenicima, ili svećenik vjernicima pere noge, upravo sjećajući se događaja kad je Isus u znak poniznosti i malenosti oprao svojim apostolima noge kod posljednje večere. 
Drevni je običaj da se nakon ove mise sveti sakrament prenese u sporednu kapelicu gdje onda bude klanjanje, te se ogole oltari (denudatio altaris – ogoljenje oltara), kako bi se naglasio dolazak Velikog petka, kad je Krist Isus za nas ljude umro na križu. Zvona te večeri nakon Slave utihnu, do svečane Slave na Uskrs (Uskrsnu noć). Umjesto zvonca, služi se čegrtaljkom u mnogim mjestima. U nas, u Hercegovini, to nije običaj!
Veliki petak je dan kad se sjećamo Isusove muke i smrti na križu. Prva crkva je na ovaj dan i na Veliku subotu strogo postila, kako smo već kazali, zbog žalosti za umrlim Isusom. I danas je ostao crkveni propis da je Veliki petak strogi post i nemrs, a po našim župama postoji običaj da se posti i Velika subota, svoj duboki temelj takav običaj posta na Veliku subotu nalazimo u prvoj crkvi. Krajem 4. stoljeća u Jeruzalemu je uveden u crkvenu praksu običaj da se klanja svetom križu, i to izjutra, a popodne bi bila služba riječi s čitanjem Muke Isusove. U Rimu se klanjalo relikvijama svetog Križa. U Sjevernoj Africi, svjedoči sv. Augustin, također se čitao izvještaj o Muci Isusovoj. I na kraju se pričestilo i otišlo kućama. Iz Rimske, pa preko germanske liturgije u 10. stoljeću iz pričesnog slavlja Velikog petka, prešlo se na slavlje tzv. „mise pretposvećenih darova", to je bila misa, ali bez euharistijske molitve, jer su darovi već bili posvećeni na Veliki četvrtak za pričest na ovaj dan. Zvala se još i misa „naopako". U srednjem vijeku je bio običaj da se na Veliki petak pričesti samo svećenik. Tridentski misal iz 1570. godine preuzeo je liturgiju Velikog petka u spomenutom obliku i sačuvao je oko 400 godina. Nova liturgijska reforma 1955. godine pojednostavila je liturgiju na Veliki petak, pa tako imamo današnji oblik tri slavlja. Također je ta obnova dokinula zabranu pričesti za vjernike. Rimski misal iz 1970. godine prihvatio je ovu reformu iz 1955. godine u najbitnijim sadržajima.
Tako Veliki petak ima u sebi tri obreda:
Obred naviještenja muke Gospodnje, koja je svake godine na ovaj dan po Ivanu,
Obred klanjanja i ljubljenja Križa Gospodinova i
Obred svete Pričesti.
Po pravilu liturgija Velikog petka počinje oko 15 sati. Crvena je boja liturgijskog ruha (odjeće). Svećenik izlazi s poslužnicima i prostire se pred križem (prostratio) ili samo klekne (jednostavnije). Potom slijedi kratka uvodna molitva, pa služba riječi. Dva čitanja, Muka po Ivanu, homilija (propovijed) i sveopća molitva vjernika. Za obred klanjanja križu predviđena su dva načina: 1. pokazivanje svetog Križa s postepenim otkrivanjem uz tri put pjevanje Evo drvo križa na kom je visio Spas svijeta. Puk odgovara također tri puta Dođite poklonimo se! 2. Postoji također drugi oblik da kroz crkvu ide procesija s otkrivenim križem uz pjevanje tri puta spomenutog usklika. Nakon svećenika puk se pokloni križu. Na kraju slijedi liturgija svete Pričesti. Izmoli se Očenaš i slavoslov Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove. Nakon pričesti, svećenik izgovori popričesnu molitvu i svi se razilaze u šutnji.
Po mnogim našim župama na Veliki se petak moli Put križa kao uvod ovim trima obredima, što opet vuče predaju iz vremena prve crkve. Evanđelje koje se pjeva ili čita je po Ivanu, nazivamo ga Muka Gospodina našega Isusa Krista. Sveti Dominik (pa Sveti Franjo Asiški) prvi su ljudi koji su u povijesti crkve uveli molitvu Puta križa. Od tada je Put križa prirastao srcu svakog vjernika, posebno naših hrvatskih prostora.
Iznimno su lijepe i pjesme koje se pjevaju na Veliki petak, ali i kroz cijelu korizmu. Neke su toliko poznate: Puče moj, što učinih tebi; Gospin plač; Bože Sveti, Bože Jaki, Bože Besmrtni, smiluj nam se; Stala Majka pod raspelom; O Isuse, daj da pjevam; Prosti, moj Bože, itd…
Veliki petak je posebno urezan u srce našega čovjeka. Na Veliki petak se pomaže sirotinji, posti se strogo, ne radi se o zemlji, moli se, pije se crno vino… – svi ovi običaji imaju svoju ukorijenjenost u Svetom pismu i predaji naše kršćanske Crkve.
Velika subota – Vazmeno bdijenje je dan kad se sjećamo Isusa koji je pokopan u grob. Preko dana nema nikakvih obreda, tek kad padne noć kako kaže sveti Augustin počinje: «Majka svih vigilija (bdijenja)», noćno Bdijenje, molitveni raspjevani doček Kristova Uskrsnuća. Liturgija ove noći je vrlo bogata. U prvoj crkvi bi liturgija ove svete noći počinjala padom noćnog mraka, a završavala jutarnjom svjetlošću, kako bi se naglasile antiteze noć = smrt – svjetlost = Uskrsnuće!
Današnja obnovljena liturgija Vazmenog bdijenja na Veliku subotu ima nekoliko obreda:
-Služba svjetla,
-Služba riječi,
-Krsna služba i
-Euharistijska služba.
Služba svjetla počinje blagoslovom ognja, te paljenjem Uskrsne svijeće «Svjetla Kristova (Lumen Christi)», nakon čega se odaje počast Uskrsnoj svijeći, kao Svjetlu koje je raspršilo tamu, Uskrsna svijeća se kadi i pjeva joj se «Hvalospjev (Exultet)» Uskrsna svijeća je simbol Isusa Krista Uskrsloga, zato u njoj svaki vjernik te Velike noći vidi Proslavljenog Krista, koji je od mrtvih ustao. (Razlika između Lazarova uskrsnuća i Isusova je ogromna. Lazara je Isus samo oživio i on će ponovno umrijeti, te uskrsnuti na koncu vremena, a Isus je uskrsnuo da više nikada ne umre).
Služba riječi – Potom se čitaju biblijska čitanja kojih ove noći ima devet, a dva su zadnja iz Novog zavjeta. Iz pastoralnih razloga, kako se danas znade često čuti, svećenici mogu skratiti čitanja iz Starog zavjeta na tri ili čak na dva, kako se obično radi. Svako je čitanje popraćeno prigodnim molitvama i psalmima.
Nakon čitanja svečano se pjeva Slava, zvona zazvone, pjeva se svečana uskrsna Aleluja! Sve je u velikoj radosti jer je Krist uskrsnuo, jer naša vjera nije više uzaludna, kako kaže sv. Pavao – Da Krist nije uskrsnuo, naša bi vjera bila uzaludna. 
Potom slijedi krsna služba. U prvoj crkvi bi se ove svete noći Katekumeni krštavali. Oni su se pripravljali, najprije tri godine u dugoj pripravi, a posebno u korizmeno vrijeme ili neposrednoj pripravi, da bi u svetoj Uskrsnoj noći postali Kristovi = Kršćani.
Euharistijom bi završavala ova sveta noć.
USKRS I USKRSNO VRIJEME
Uskrsno vrijeme traje 50 dana. Od Uskrsa do Duhova. Ako se uzme da je korizma kao vazmeno (uskrsno) pokorničko vrijeme, onda Uskrsno vrijeme traje od Pepelnice do Duhova. Uskrs i Božić su jedine svetkovine koje imaju svoje osmine. Prije su osmine imale i svetkovine Duhova i Uznesenja Gospina na nebo. Što to znači? To znači da svaki dan u slijedećih tjedan dana od same svetkovine (Božića ili Uskrsa) istovrijedan je samoj svetkovini u liturgijskom smislu (potonje obrazložiti). Uskrs dolazi od glagola uskrsnuti, koji pak dolazi od stare slavenske riječi krisniuti, a znači rasti, razvijati se. Prefiksom uz došlo je do današnje hrvatske riječi uzkrsnuti.
Pasha dolazi od hebrejske riječi pesah znači prolaz. Grčki ju je jezik također preuzeo (pasha), pa onda i hrvatski. Pasha je spomen na prolazak Izrelaca kroz pustinju (40 godina) za vrijeme Mojsija.
Vazam dolazi od stare slavenske riječi vazeti, što znači uzeti. Naime, to bi prema nekima značilo da se nakon dugog razdoblja mesoposta smije napokon malo omrsiti (uzeti meso). Ipak bliža je tumačenju riječ pasha koja iz grčkog jezika kad se postaroslavenizira znači Vazam, označuje širi pojam od samog Uskrsa. U sebe uključuje cijelo sveto trodnevlje (Veliki četvrtak, Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs).
Nadnevak iliti datiranje Uskrsa problematika je posebna. Naime, svi znamo da je Uskrs pomična svetkovina u kršćana, kako u kršćana zapadnih tako i u istočnih crkava. Kroz povijest postojale su mnogobrojne prepirke glede datiranja svetkovine Uskrsa. Mnogi su je stavljali na četrnaesti dan mjeseca Nisana (prvog mjeseca u židovskom kalendaru) kad se slavio starozavjetni blagdan Pashe (Prijelaza). Problem se očitovao u tome treba li i svetkovina Uskrsa biti kad je i blagdan Pashe ili bi se trebala odrediti jedna nedjelja koja bi bila posvećena i slavila bi se kao svetkovina Uskrsa. (kvatrodecimanizam-lat. 
Quattuordecim-četrnaest). Zbog te nesuglasice rimski je biskup Viktor izopćio neke istočne biskupe i trzavica je bilo sve više. Poslije je to izopćenje opozvano zahvaljujući biskupu Ireneju Lyonskom koji je biskupa Viktora upozorio da se ne ponaša tako kruto. Sama pak metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine. Na Prvom nicejskom saboru 325. godine odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj crkvi, ali metoda nije donesena o određenju koja bi to nedjelja zapravo trebala biti. Problem se i dalje nastavio rješavati, ali opet s puno komplikacija. Tek u srednjem vijeku pravilo za datiranje Uskrsa je pojednostavljeno. USKRS SE SLAVI NA NEDJELJU POSLIJE PRVOG PROLJETNOG PUNOG MJESECA ILI NA SAM EKVINOCIJ. Tako da Uskrs može biti u razmaku od 22. ožujka do 25 travnja. Godine 1997. godine u Siriji je na Svjetskom crkvenom kongresu donesena nova metoda koja bi trebala zamijeniti dosadašnju i ukloniti sve nejasnoće i nesklad između datiranja zapadnog i istočnog kršćanstva. Početak reforme je predložen 2001. godine, ali, na žalost, još nije usvojen.
Na kraju bismo saželi korizmenu teologiju koja se u najvećoj mjeri zasniva na postu u slijedeće dvije rečenice (koje je izrekao jedan pravoslavni teolog): Tjelesni post sam po sebi niti je dovoljan, niti mnogo koristi. Kad posti trbuh od masnih i jakih jela, onda treba postiti i razum od sujetnih i grješnih misli, i srce od strasnih i pohotnih želja, i jezik od ružnih riječi i psovki, i ruke od zlih djela, i noge od krivih putova.
