Župa sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići dostojanstveno se oprostila od pok. fra Nikole Spuževića, koji je punih 11 godina bio kapelan u ovoj župi.
Fra Nikola je iznenada preminuo u četvrtak, 9. prosinca 2021., u 12 sati, u svom domu u župnoj kući u Gorici. Istoga je dana uz molitve i blagoslov župnika fra Stipe Markovića i fra Vinka Mikulića, uz prisustvo najbližih, ispraćen u mrtvačnicu u Gorici.
Tijelo pok. fra Nikole bilo je izloženo u župnoj crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici u subotu, 11. prosinca 2021. od 9.30 sati. Sveta je Misa slavljena u župnoj crkvi u Gorici u 10.30 sati. Misu je predvodio provincijski vikar fra Iko Skoko, uz koncelebraciju župnika fra Stipe Markovića, gvardijana Humačkoga fra Darija Dodiga, gvardijana Širokobriješkoga fra Ivana Marića, subrata u Gorici fra Vinka Mikulića, i druge braće franjevaca, koji su se došli molitvom i sv. Misom oprostiti od pok. fra Nikole.
Župna je crkva u Gorici bila puna fra Nikolinih poštovatelja. Skupili su se tu župljani ove župe, članovi molitvene zajednice Emanuel, članovi svih župa gdje je fra Nikola djelovao, njegova rodbina i prijatelji. Dostojanstveno je doista ispraćen iz župe u kojoj je djelovao posljednih 11 godina.
Župnik fra Stipe Marković je o pok. fra Nikoli u župnoj crkvi u Gorici kazao sljedeće:
Braćo i sestre, danas ispraćamo Ocu nebeskom našega brata Nikolu, svećenika Kristova. Uskrsna svijeća njega je obasjala na dan njegova krštenja. I danas smo upalili svjetlo uskrsne svijeće, kao znak naše vjere i nade, u njegov prelazak u nebo. Fra Nikola je, unatoč svojim ljudskim nesavršenostima, svojim duhom velikodušnog služenja u ljubavi bio odsjaj Kristova svjetla na životnom putu onima kojima je bio poslan i mnogima koji su ga poznavali.
Fra Nikola je rođen 12. kolovoza 1955. u Mostaru, od oca Branka i majke Miroslavke r. Milićević. Kršten u franjevačkoj crkvi u Mostaru 21. kolovoza 1955., krsnim imenom Nikola.
Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru. Po završetku srednje škole odlazi na odsluženje vojnog roka, nakon kojega se zapošljava, te je radio u Sokolu do 1983., kad se javio fratrima, te nakon završene kandidature stupio u Novicijat na Humcu 1984. godine. Nakon godine Novicijata započinje studij filozofije i teologije od 1985. do 1988. u Sarajevu; od 1988. do 1990. u Bologni, u Italiji, te 1990. i 1991. završava u Zagrebu.
Vječne redovničke zavjete položio je 17. listopada 1988. na Humcu. Za đakona zaređen 29. lipnja 1989. u Mostaru, po rukama mons. Pavla Žanića, biskupa, koji ga je zaredio za svećenika 29. lipnja 1990. također u Mostaru.
Službe
– Duh. pom. u Drinovcima od kolovoza 1990. do 1991.
– Duh. pom. na Humcu od kolovoza 1991. do 1993.
– Župnik u Gorancima od 1993. do 2000.
– Ž. vikar na Kočerinu od 2000. do 2005.
– Župnik u Ružićima od 2005. do 2010.
– Ž. vikar ovdje u Gorici 2010. do svoje smrti, u četvrtak 9. prosinca.
Ovu svetu misu prikazujemo za spas i pokoj duše našeg brata Nikole, svećenika Kristova. Neka u istom Kristu nađe milosrdna sudca.“
Fra Nikolu su nakon oproštajne sv. Mise u Gorici ispratili članovi zajednice „Emanuel“. Oni su nosili lijes pokojnika do automobila koji je pokojnika prevezao do Mostara, do franjevačke crkve sv. Petra i Pavla.
Župni je zbor u Gorici svojim lijepim pjevanjem uzveličao ovaj oproštaj od svoga kapelana.
U franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru slavljena je sveta misa zadušnica za pok. fra Nikolu koju je predvodio fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. O fra Nikoli je kazao sve lijepo a zapravo je to ono što je ovaj vrijedni, radišni, nadasve pobožni franjevac radio. Bio je duhovnik iznad svega! Fra Nikola je bio istinski molitvenik koji je uvijek duh stavljao na prvom mjesto.
Ovako je pok. fra Nikoli homiliju na sv. Misi u Mostaru izrekao provicijal fra Miljeno Šteko:
Homilija na sprovodnoj misi fra Nikole Spuževića 11. 12. 2021. u Mostaru – provincijal
Braćo i sestre u vjeri!
Čovjek je posve drugačije biće od svih drugih Božjih stvorenja. On je jedino biće koje je sazdano od duha i materije. Sva druga bića su ili čisti duh ili čista materija. U čovjeku su ugrađeni svi načini stvorenja i svi stupnjevi života koji postoje u prirodi. Načinivši čovjeka od duhovnoga i tjelesnog elementa, Bog mu je dao posebno mjesto među svim stvorenjima. Dao mu je i posebnu zadaću: da u sebi utjelovi duh i da materiju uznese Bogu. Ova čovjekova zadaća savršeno je izvršena i dignuta na najvišu razinu samo u Kristu i po Kristu. On je kao duh (Bog) sišao u čovječanstvo, uzeo ljudsko tijelo i uznio ga u krug života Presvetoga Trojstva, gdje će ono ostati svu vječnost. I upravo to pokazao nama ljudima – kao sličnu zadaću: da čovjek svoje tijelo istrgne iz vrtloga nastajanja, nestajanja i prolaznosti te ga u sklopu svoje duhovno-tjelesne osobe ugradi u Krista i preda u postojanost njegove ljubavi, u vječnost postojanja s Bogom.
Kad su prvi ljudi sagriješili, povukli su u grijeh i duh i materiju. Da bi se netko „priključio“ na Krista, on se mora obratiti, mora se „roditi iz vode i Duha Svetoga“ (Iv 3, 5), mora se preporoditi i materijalnim i duhovnim elementom. Materijalni element je krsna voda, koja je od Krista dobila snagu preporađanja. Duhovni preporoditelj je Duh Sveti, kojega čovjek mora čeznutljivo prizivati i moliti, te mu radosno dati u svim porama svoga života neograničenu mogućnost djelovanja. Tako čovjek, kako kaže sv. Pavao, postaje novi stvor i ugrađuje se u Krista. „Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo“, piše Pavao Korinćanima. (2Kor 5,17)
Često je i rado o ovim stvarnostima propovijedao i druge poučavao naš fra Nikola.
Dragi fra Nikola!
Iako smrt uvijek iznenadi, vijest o Tvojoj smrti nas je zbilja posebno iznenadila. Ti si već duže vrijeme pobolijevao i radije brinuo za svoj duh nego za tijelo. Ali si ipak bio posve u životu i životnim obvezama. Prekjučer ujutro slavio si jutarnju sv. Misu i dan je krenuo kao toliki drugi u Tvome životu. Doduše, s manjim poteškoćama, u kojima nisi ni uobičajeno s braćom doručkovao. A onda nagla smrt. Srce je prestalo kucati. U ovim trenutcima tješi nas i činjenica da je posljednja hrana koju si na zemlji uzeo ona koju je Isus obećao za život vječni – „tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6,54) – čuli smo maločas u Evanđelju.
Zanimljiv je, fra Nikola, bio Tvoj životni put. Ovdje u Mostaru je upaljena Tvoja životna svjetiljka. Ugledao si svjetlo dana u pobožnoj i časnoj obitelji Spužević u našemu Mostaru. Završio najprije osmoljetku, pa onda srednju školu za električara, zaposlio se i radio.
Tek si kao radnik intenzivnije razmišljao o onome što Te je od najmanjih nogu zanimalo i bilo u srcu: svećenički i redovnički poziv. Trebalo je vremena dok se Ti nisi „unutra slomio“, kako si sam svjedočio, i krenuo ovim putem.
Tvoja je rodna kuća ovdje blizu, u našoj Franjevačkoj ulici, nadomak naše crkve sv. Petra i Pavla i našega samostana. I ovdje si, zapravo u onoj staroj srušenoj crkvi, osjetio svoj poziv i krenuo na put.
Završivši potrebnu formaciju i studije, i sve što je bilo potrebno, započeo si svoj pastoralni rad u Hercegovini. Uvijek blizu životu, blizu čovjeku, blizu njegovoj nevolji i potrebi, često s onim svojim posebnim osmijehom.
U nekoliko naših župa, na kojima si kao franjevac i svećenik djelovao, ostavio si traga, a posebno na svome posljednjem jedanaestogodišnjem boravku u Gorici i Sovićima.
Kroz sav svoj pastoral tražio si neku mjeru više u duhovnome, karizmatskom. I meni si u svakom razgovoru kazivao koliko Ti je važno djelovati karizmatski, ali u zakonima i propisima Crkve. Na Tvoje traženje napisao sam i molbu za utemeljenje karizmatske molitvene zajednice koju si osnovao i vodio. I danas si, čini mi se, po rasporedu, trebao biti s njima u staroj crkvi svetoga Stjepana Prvomučenika u Gorici.
Ali „dođite k meni svi umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“, veli naš vječni Spasitelj. Fra Nikola, Ti si čuo taj blaženi glas, te prekjučer, o podnevu 9. prosinca, obgrljen dugogodišnjim zdravstvenim poteškoćama, sklopio svoje oči i tako se sa „sestricom smrti“ otrgnuo od naših svagdana i nečujno prešao u vječnost u 67. godini života, 38. godini redovništva i 32. godini svoga svećeništva.
Hvala Ti za sve što si tiho i strpljivo činio za našu Provinciju, za naš puk u Hercegovini i vjernike kojima si bio poslan i za one koji su Te kao svećenika tražili.
Uskoro će Tvoji zemni ostaci biti preneseni u Zajednicu braće koja počivaju na Šoinovcu. S vjerom i zahvalnošću Te ispraćamo na vječni počinak. Počivaj s braćom u miru, i neka Ti Nebeski Otac bude blag i milosrdan, otvori vrata raja i podari vječni mir.
Izričem svoju iskrenu sućut Tvojim sestrama, cijeloj obitelji i svim vjernicima kojima si bio brat i duhovni pastir.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
U ime molitvene zajednice Emanuel, od fra Nikole se oprostila gđa. Jasna Brnadić ovim riječima:
“Braćo i sestre u Kristu! -Učinio vas Gospodin velikim svecima i sveticama!- Ovo su riječi kojima ste često završavali naše susrete. Ako je prijatelj onaj tko te vodi k Bogu, onda se zajednica Emanuel danas oprašta od najboljeg prijatelja, brata, oca, duhovnika i voditelja.
Kako ste gradili Zajednicu? Strpljivo, s ljubavlju, neumorno iz blata vadili oštro kamenje, prali ga krvlju Kristovom i mnogim prolivenim suzama, oblikovali molitvom i poučavanjem i ugrađivali u čvrsto zdanje na stupovima zajedništva i Božje riječi, šator sastanka Boga i čovjeka. Ustrojili ste vojsku molitelja, zagovornika, slavljenika i klanjatelja sa zadatkom: Pomolite se i idite po svem svijetu, propovjedajte o Božjoj ljubavi i svjedočite o susretu sa živim Isusom. Naučili ste nas gorljivo čeznuti za darovima s kojima ćemo služiti zajednici, ali i da rast nisu darovi, nego se očituje u krepostima. Za vas je svako mjesto, svako vrijeme i svaka osoba bila prilika da se čudesno proslavi Bog. Niste čekali dobra vremena i govorili ste da vrijeme ne radi za nas.
Uvjerili ste nas da slijedeći Krista postajemo slični njemu – Kristoliki. Bili smo svjedoci mnogih iscjeljenja, ozdravljenja i oslobođenja po vašim molitvama i klanjaju. A najvrijednije što smo spoznali da živi Bog i danas ide sa svojim narodom. Isti onaj koji je razdvojio Crveno more i izveo svoj narod iz sužanjstva.
Hvala vam što Duh Sveti za nas više nije ptica s razglednice, nego Božanska osoba koja je blizu onima koji ga pozovu. Ono najbolje što nam je Gospodin poslao kad je otišao Ocu.
Blagoslovio vas Svemogući Bog za sve ono dobro koje ste posijali u naša srca, u naše obitelji, u Zajednicu i župe u kojima ste služili.
Jedina utjeha je da pred licem Božjim danas stoji moćan zagovornik i naš najbolji prijatelj, fra Nikola.
Do viđenja u vječnosti , Kapetane!“
Svojim su govorima pok. fra Nikolu ispratili i poštovani otac gvardijan mostarskoga samostana fra Danko Perutina i preuzvišeni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije don Nikola Menalo koji je u ime Mostarskoga biskupa i u svoje osobno ime izrekao govor u zahvalu i sjećanje na pok. fra Nikolu.
Na groblju Šoinovac sprovodne je obrede izmolio mostarski gvardijan fra Danko Perutina, a mladi su fratri i postulanti pok. fra Nikolu spustili u grob, da se vrati majci zemlji odakle je uzet.
Dragi naš oče fra Nikola, počivaj u miru Božjem!
