Pismenost u Gorici i Sovićima

Ova dva sela imaju dugu i pismenu povijest. Pisana riječ seže već u rimska vremena, dakle, i u godine prije Krista, a spomenička, i nekoliko tisuća godina prije Kristova rođenja (prapovijesni lokaliteti, ostatci prapovi­jesne keramike, ilirske gomile i dr.). Sela su dobra za živjeti, pa je otuda i povijest teška, jer su ih mnogi osvajači htjeli za sebe. Tu su se izmiješali Iliri, Grci, Rimljani, Hrvati, a Hrvatima su ova sela htjeli oteti Mleci, Austrijanci, a posebno Turci.

Ova dva sela imaju dugu i pismenu povijest. Pisana riječ seže već u rimska vremena, dakle, i u godine prije Krista, a spomenička, i nekoliko tisuća godina prije Kristova rođenja (prapovijesni lokaliteti, ostatci prapovi­jesne keramike, ilirske gomile i dr.). Sela su dobra za živjeti, pa je otuda i povijest teška, jer su ih mnogi osvajači htjeli za sebe. Tu su se izmiješali Iliri, Grci, Rimljani, Hrvati, a Hrvatima su ova sela htjeli oteti Mleci, Austrijanci, a posebno Turci. Kroz tu je burnu prošlost na ovoj zemlji, od svog dolaska na nju, opstao Hrvat rimokatoličke vjere. Osvajači, koji su često bili jači, uništavali su hrvatske pisane spomenike, a ostavljali svoje. Tako danas na području ovih sela imamo i grčkih i rimskih pisanih tragova. Turci i nisu baš ljubili pismenost, njima je bilo draže uživanje, a domaće su ljude pretvarali u raju-robove, koji su morali za njih raditi.

Usprkos svemu, pismenost, i to ona hrvatska i narodna, ovdje se sačuvala. Uvijek je bilo ljudi da je donesu, nauče narod, i da sačuvaju pismenost svoga naroda. Za učenje čitanja i pisanja najbolje su škole. I onda, kad je Hercegovina stenjala pod turskim jarmom i-zulumom, župnik župe Gorica fra Petar Kordić 1 853. osniva školu u Gorici, u župnom uredu, u kojoj se čak učio i latinski, a u nju su dolazila i djeca iz Imotskog. Od te je škole nastala škola i u Gorici i u Sovićima. Još prije njega pismenost su čuvali fratri (posebno fra Stipan Vrljić) i Bratovština sv. Stjepana osnovana iza rušenja starohrvatske crkve sv. Stjepana i dolaskom Turaka u ova sela 1609. godine.

Zahvaljujući pismenosti narod može učiti svoju povijest, može sačuvati svoje ime. Danas u župi imamo dva stara natpisa. Jedan je iz 1747. na starom (dičjem) zvonu na našoj staroj crkvi u šamatorju: Aeredum De Polis MDCCXLVII-djelo De Polija 1747. De Poli je talijanski lijevač zvona iz 17. i 18. st. Drugi je natpis iz 1856. na staroj crkvi sv. Stjepana kojeg je napisao vlastitom rukom fra Petar Bakula:

                                SVETOM STIPI PRVOM MUČENIKU                               
OVA CRKVA NEK BUDE ZA DIKU.
KOJU TRUDOM PROŠNJAM I DAVANJIM
POMAŽUČJIM BISKUP I MISNICI
NAČINIŠE ERCEGOVSKI SINCI

GORIČANI, SOVIĆI S GRUGINIM
GODI. GOSPOD. 1856
F. PETAR BAKULA
IZRELA RV

OD FR.

KAŽIMIR BEBEK I SILVESTAR VASILJ
SA GORIČANIM I SOVIĆANIM
ODANIM SVOJIM ŽUPLJANIMA
PODIGOŠE OVAJ ŽUPNI STAN
OD 1902. DO 1911. god.

Matice Krštenih i Vjenčanih su od 1836. godine, matica Umrlih od 1839. a u župnom pismohranu ima dosta pisanih dokumenata iz prve polovice 18. st. Stari su natpisi na kamenim križevima u Šematorju. U staroj su crkvi sačuvani "lekcionari pistola i evangjelja" iz 1 8. st. U školi su sačuvani svi školski dnevnici i pismohrana od samog početka škole. Netko će reći da to i nije baš nešto. No, onaj tko pozna povijest ovih krajeva, ostat će u čudu da i ovo nije spaljeno i uništeno. Stoga trebamo zapisati koje to pismene doku­mente i od kada imamo sačuvane, kako bi se znalo da su postojali, ako im se u budućnosti, ne daj Bože, nešto dogodi. Vjerojatno nešto najstarije što imamo zapisano jest iz 1. st. nakon Krista, a to je nadgrobna stela, spomenik iz rimskog vremena. Na njemu stoji da svom najdražem bratu Katiu Marcijanu koji je umro u 40. godini života spomen podiže njegova sestra Katia Valentina. To je na latinskom jeziku ovako u kamen uklesano:

D. (is) M. (anibus)
CATTIO
MARCIANO
DEFF (uncto). A (nno) xxxx
CATTI(a). VALENTI
NA. FRATRI. PIIS
SIMO